Dan je materinskog jezika, povijest kajkavskog možemo pratiti još iz razdoblja 11. stoljeća

vv | 21.2.2024. u 17:00h | Objavljeno u Našim krajem
Izbori 24 - DP

Prvi jezik koji naučimo u svojoj obitelji naziva se materinjim odnosno materinskim jezikom. Svjesna uloge materinskog jezika u razvoju komunikacijskih vještina i oblikovanju svijesti i kreativnosti, Organizacija za obrazovanje, znanost i kulturu pri Ujedinjenim narodima, Unesco, donijela je 1999. godine odluku o proglašenju 21. veljače Međunarodnim danom materinskoga jezika. S ciljem promicanja jezične raznolikosti i višejezičnog obrazovanja UNESCO želi podsjetiti da jezici nisu samo vitalan dio civilizacijskog kulturnog naslijeđa, već i nezamjenjivi izraz ljudske kreativnosti i veličanstvene različitosti. Naš, hrvatski jezik je slavenski jezik, a njime kao materinskim jezikom služi se više od 5,5 milijuna ljudi. Bogatstvo hrvatskog jezika vidljivo je i kroz njegova narječja, nama je posebno zanimljivo kajkavsko.

Bojana Schubert, Ludbrežanka, zaposlena na Zavodu za lingvistička istraživanja Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, doktorirala je na bogatoj kajkavskoj književnoj povijesti.

- Kajkavskim govorimo oduvijek, od vremena kad su se Slaveni doselili u ove krajeve i kajkavski je došao s njima. Njegovu povijest tako možemo pratiti još od prvih zapisa iz razdoblja 11. i 12. stoljeća. Međutim od 15. stoljeća počeo se razvijati i kajkavski književni jezik, dakle jedan idiom koji je bio nadregionalni, ujednačen i kojim su pisali svi pisci s područja današnje sjeverozapadne Hrvatske. Taj se jezik s vremenom žanrovski razradio, njime se moglo izraziti sve čime su se ljudi onodobno bavili, o čemu su razmišljali, što su radili. Od polovice 16. stoljeća pa do polovice 19. stoljeća pratimo tu njegovu bogatu književno jezičnu povijest i pronalazimo ga i u medicini, pravu, astronomiji, gospodarstvu, zapravo u svim područjima ljudske djelatnosti pisalo se i objavljivalo na kajkavskom književnom jeziku i to je trajalo 300 godina - objašnjava dr.sc. Bojana Schubert.

Ova je Ludbrežanka autorica slikovnice Priča o jednom kaju koja je nastala s ciljem da se bogata kajkavska jezična baština približi i spoznajno prilagodi djeci.

- Dogodio se jedan paradoks. Kajkavskim književnim jezikom pisalo se i objavljivalo do polovice 19. stoljeća, a potom nakon ilirizma i kada su Hrvati odabrali štokavštinu za svoj zajednički jezik o kajkavskom se naprosto prestalo govoriti, prestalo se pisati, čak ga se prestalo i istraživati te je izostao iz kurikuluma hrvatskog jezika, o njemu djeca nemaju prilike čuti, pogotovo o tom starom kajkavskom jeziku tijekom osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja. Tu sam htjela napraviti jedan iskorak i pokazati da taj stari kajkavski ima zanimljivih tema, tema koje se mogu učenicima prezentirati na zanimljiv način. Slikovnica je nastala s ciljem da se učiteljima pomogne da imaju na jednom mjestu zapravo materijale koje mogu iskoristiti ad hoc u nastavi bez potrebe za istraživanjem primjera već da ih imaju objavljene - kaže dr.sc. Bojana Schubert.

Značaj materinskog jezika slažu se svi, značajan je. Osim uloge komunikacijskog sredstva i prijenosnika društvenih vrijednosti i identiteta, jezici mogu utjecati i na gospodarski razvoj. Istraživanja pokazuju kako polovici od šest tisuća svjetskih jezika prijeti nestanak u idućih nekoliko naraštaja, jer polovicu svih jezika govori samo deset tisuća i manje govornika, a čak četvrtinu samo tisuću osoba. Obrazovni sustavi širom svijeta i Internet zanemaruju tisuće jezika, što ugrožava i bogatstvo ljudskog znanja. Zato čuvajmo svoj kaj.