Grad Varaždin, odnosno njegovo čelništvo, a posebice vijećnici, trebali bi dobro razmisliti prije nego se odluče za kupnju postrojenja za mehaničko-biološku obradu otpada u Brezju, koja se već najavljuje, i to po cijeni od 10 milijuna eura.
Prije svega, riječ je o iznosu koji nije zanemariv, štoviše veći je od četvrtine proračuna, koji je već ionako opterećen obvezama zbog dvorane na Dravi, kupnje bivše robne kuće... Naravno, ne treba uvijek bježati od kredita, pogotovo ako se radi o nečemu što dugoročno svima koristi, ali u spomenutoj kupnji javni interes i cilj nije baš jasan, a posljedice još i manje.
Osim količine novca, naime, bitno je i zašto bi se uopće kupio MBO. Pogotovo u potpunosti, budući da se spominjani nadzor njegovog rada može ostvariti i s udjelom od, recimo, 25-30%. No, pitanje je treba li uopće ulaziti u vlasničku strukturu kad je nadzor bilo kojeg postrojenja moguć već dobrim radom inspekcija, mjernih uređaja i tome slično?
Kao jedan od razloga kupnje spominje se i 100-ak milijuna teška tužba sadašnjeg vlasnika MBO-a zbog toga što mu se, sukladno dodijeljenoj koncesiji, ne žele isporučiti bale. Ukoliko tužba ima temelja, to je onda lakše riješiti - poštovanjem koncesije. Da ne bi trebalo srljati s kupnjom, govori i kapacitet te koncept MBO-a.
Naime, ono služi za mehaničku i biološku obradu otpada, što znači da je osmišljeno prije svega za sustav gospodarenja otpadom kod kojeg nema odvajanja bio otpada u domaćinstvima, već se to radi u postrojenju koje ima i kompostanu, kao što je slučaj u Brezju.
A u nas se danas inzistira odvojeno prikupljanje bio otpada na kućnom pragu, radi čega je već izgrađena i kompostana na Motičnjaku! Kad se i u Varaždinu uvede odvojeno prikupljanje bio otpada, količina otpada koji se dnevno odvozi iz domaćinstava past će sa sadašnjih 40- ak tona na 30 ili još manje.
A kapacitet MBO-a gotovo je 100 tona dnevno, što govori da bi postrojenje radilo sa svega 30-ak % kapaciteta, osim ako se otpad ne bi dopremao iz drugih sredina koje, međutim, ne odustaju od gradnje sličnog, regionalnog postrojenja u Piškornici. A upravo su u tom mjestu, odnosno njegovom odlagalištu, tvrde koprivnički aktivisti, završile neke bale iz Varaždina jer cementare više ne prihvaća ju objeručke gorivo iz otpada (RDF), koje nastaje u MBO postrojenjima, uz sekundarne sirovine.
Štoviše, cementare danas za spaljivanje tone RDF-a traže 30 eura! Očigledno je, dakle, da prije eventualne kupnje MBO-a treba javno podastrijeti ne samo cijenu i razloge tog dvojbenog ulaganja, nego i cijenu koju bi nakon toga plaćali građani za zbrinjavanje otpada iz svojih domaćinstava.
