Iako sve upućuje na ljudski čimbenik, čini se da neće biti lako utvrditi što je uzrok strašne prometne nesreće nedaleko od Brezničkog Huma. No, zacijelo neće ostati ni misterij zašto je došlo do slijetanja poljskog autobusa s autoceste, pri čemu je poginulo jedanaest od 42 hodočasnika, koji su putovali u Međugorje, dok je jedan naknadno, tijekom hospitalizacije, a pitanje je hoće li to biti konačan broj jer su u bolnicama gotovo još svi preostali putnici, što s lakšim, što s težim ozljedama, što ovu tragediju svrstava uz bok najteže prometne nesreće u nas iz 2008., kada se u betonski stup nadvožnjaka zabio autobus sa slovačkim turistima, od kojih je 14 poginulo, a više od 30 ozlijeđeno.
Više je razloga zašto će biti teško točno utvrditi što se točno zbivalo u rano subotnje jutro, neposredno pred nesreću. Tahograf, koji pokazuje brzinu vožnje, uništen je prilikom slijetanja u poljskog autobusa u jarak, a dobar dio putnika je spavao jer bilo je 5.35 sati. Stoga preostaje čuti što su vidjeli oni budni, kao i utvrditi je li bilo tragova kočenja i sličnih dokaza na autocesti, odnosno dokaza o mogućim kvarovima na autobusu. Doduše, prijevoznik tvrdi da je njegov autobus bio ispravan i razmjerno nov, desetak godina star. Nesumnjivo, lakše bi bio utvrditi što se dogodilo da vozila, osobito kamioni i autobusi, već imaju snimač podataka poput “crnih kutija” u zrakoplovima… kao što je Europski parlament najavio...
Kako bilo, dosadašnja saznanja u prvi plan stavljaju vozača, kojem je moglo naglo pozliti ili je mogao zaspati, odnosno zbog neke nepažnje izgubiti kontrolu. Upravo je potonje jedna od hipoteza koju ispituju i hrvatski i poljski istražitelji, to tim više što je autobus sletio s autoceste na dijelu gdje ona blago sreće u lijevo. Radi odgovora na pitanja zašto nije skrenuo, već nastavio ravno, utvrđuje se jesu li vozač bio alkoholiziran, je li već činio prometne prekršaje, a posebno je li bio premoren. Tako se gleda što su vozači radili dan dva prije nego što su iz Varšave krenuli na put, ali i kakvo ima je bilo radno vrijeme kod poslodavca.
Jedan od najčešćih uzroka prometnih nesreća je upravo umor, koji može biti posljedica i rada “sa strane” ili kod istog poslodavca. Naravno, ne vrijedi to samo kod profesionalnih vozača, već svih zaposlenika, koji zbog premorenosti uslijed izrabljivačkog rada prolaze svoje tragedije, doduše, ne uvijek očite, ali ipak razorne. I to je jedan od razloga zašto se odlazi van pa, ako zbog ničeg drugog, onda zbog toga valja stati na kraj sustavnom izrabljivanju zaposlenika radom koji ne samo da im se (primjereno) ne plaća, nego se čak ni ne prikazuje, odnosno briše se iz mjeseca u mjesec, i to čak kod poslodavaca kojima u matičnim zemljama takvo što ne bi palo na pamet. Ali, kako to očekivati u zemlji gdje se ni rad nedjeljom ne može primjereno regulirati?
