Načelno, porezna rasterećenja su dobra pa to vrijedi i za ona najavljena prošli tjedan, iako bi ih najviše trebali osjetiti samo mladi zaposleni, odnosno dio ugostitelja. Stoga, ako će to biti sve od rekonstruirane Vlade, onda je to premalo. Jednostavno, nužna su veća i šira rasterećenja, brže promjene jer Hrvatska, kako to upozoravaju analitičari, sporo hvata priključak s europskim prosjekom u odnosu na sve druge bivše socijalističke države, izuzev Bugarske i Rumunjske, ali i to se mijenja...
Zašto se sporo, teško i nevoljko stvaraju uvjeti za veći i brži gospodarski iskorak? Zašto i dalje, primjerice, imamo brojne profesionalce u isto takobrojnim jedinicama lokalne samouprave? Nema političke volje za ozbiljnije promjene, koje su nužne za učinkovitije i jeftinije institucije, a što bi trebalo otvoriti prostor za veće plaće i brži tehnološki napredak.
Umjesto da se usredotoči na ozbiljnije i brže promjene, prečesto se javnost i političke elite bave temama koje su trebale biti već davno riješene, što nije zacijelo ni slučajno jer potonji dobrim dijelom žive od toga te naprijed guraju one koji su im bliski. Tako se i ovog vikenda, primjerice, ponovno izvještavalo i o istupima prema kojima se „negiraju zločini“ u II. svjetskom ratu, negira antifašizam...
Čak se i preimenovanje topličke ulice posvećene Josipu Brzu Titu stavlja u negativan kontekst, iako se radi o hvalevrijednom potezu koji, istina neće nikome povisiti plaće ili sniziti cijene, ali bi trebao doprinijeti mentalnoj i moralnoj higijeni društva. A od potonjeg počinje ako ne sve, onda mnogo toga u zdravom društvu...
Ako želimo demokratsko društvo u kojem se cijeni otvorenost, različitost, kreativnost i trud, a ne politička podobnost i teror, poslušnost i tome slično, zašto bi onda trebali isticati imena onih koji su bili rodonačelnici potonjeg? Jer Josip Broz se u životu probijao ne radom, već poslušnošću i čistkama unutar njegove partije, a zatim je iskoristio okupaciju za ostvarenje “proleterske diktature” i političkog jednoumlja.
Kao čelnik domaćeg, komunističkog totalitarizma, ne samo da je odgovoran za smrt brojnih nedužnih ljudi, nego i veliki povijesti diskontinuitet i eksperiment koji nas je udaljio od vrijednosti kojima i danas težimo. Nije Hrvatska, doduše, bila jako razvijena prije “crvenog i crnog totalitarizma”, ali barem je imala jasne temelje, kao što su sloboda govora i izbora, privatno vlasništvu, poduzetništvo...
Sve to se, međutim, moralo zaboraviti 1945. i 1941. Nekima sve to ni danas nije jasno ili im nije bitno pa kako onda očekivati da napravimo veći iskorak, kada se ne možemo odrediti ni oko vrijednosti koje su nam (bile) bitne i na kojima valja graditi budućnost u EU, koja je jasno rekla svoje, kao o lijevom, tako i desnom totalitarizmu?