Opravdani je zahtjev sudaca i državnih odvjetnika za dugoročnim rješenjem sustava plaća zbog značaja poslova koje obavljaju, kao i svako poslagivanje sustava koji pridonosi njihovom udaljavanju od (mogućeg) utjecaja drugih dviju vlasti, osobito izvršne. Međutim, pitanje je li dobar način na koji se želi doći do indeksacije plaća u pravosuđu, odnosno njihovo usklađivanje u odnosu na prosječnu plaću.
Naime, osiguravanje materijalnih prava trebalo bi pratiti i utvrđivanje obveza, a to je pošten i učinkovit rad. Nije pitanje, naime, samo za koliko, nego i tko, što to te kako radi. I to kod svih službi. U javnim službama lani je bilo 180.000 zaposlenih (80.000 u obrazovanju, 10.000 znanosti, 65.000 zdravstvu, 10.000 u socijalnoj skrbi, 5.000 u kulturi...), a u državnim službama, bez vojske, 65.000 (27.000 u MUP-u, 10.000 u pravosuđu, 3.000 Carinskoj upravi, 4000 u Poreznoj upravi, 2500 u zatvorskom sustavu, 900 u Državnom inspektoratu i 17.000 u ministarstvima i državnim tijelima).
Broj zaposlenih u službama raste, osobito zdravstvu i školstvu, dok broj stanovnika pada. U rijetke iznimke ubraja se sudstvo, budući da je broj sudaca smanjen, ali, unatoč tome, Hrvatska je po broju sudaca i odnosu na broj stanovnika i dalje u vrhu zemalja EU. Međutim, sudbena tijela drugih nisu zacijelo toliko zatrpana kao naše pa bi i to trebalo dugoročno rješavati, iako količina posla nije uvijek vezana uz kvalitetu rada.
A kvalitetu rada trebalo bi imati na umu kada se govori o plaćama, što sada nije slučaj. Umjesto toga, predsjednik Vrhovnog suda Radovan Dobronić govori da je i Franjo Tuđman bolje shvaćao i respektirao neovisnost sudstva nego što to čini Plenković jer "premijeru, ali ni javnosti, nije jasno da je... kod suca plaća jamac njegove formalne i stvarne materijalne neovisnosti", a mora biti "visoka da bi jamčila i dignitet sudačke profesije"!?
Pustimo sada to što je s dignitetom drugih profesija, njihovoj neovisnosti i plaćama kao jedino isticanom "čimbeniku digniteta". Veći problem je što zahtjev za uređenjem sustava plaća u pravosuđu, koji je razlog novog štrajka, istovremeno ne prate i prijedlozi kako doći do pravednijeg i učinkovitijeg rada, koji itekako utječu na dignitet.
Kao razumjeti, primjerice, da u vrijeme kada suci i državni odvjetnici traže bolje plaće stiže presuda kojom se osuđenoj za izdavanje lažnih rješenja za mirovinu pravomoćna zatvorska kazna, nakon 12 godina suđenja, mijenja za uvjetnu? I još naglašava da takva presuda "jača povjerenje građana u pravni poredak"!? Ili se diže USKOK na lovce zbog štete od oko nekoliko tisuća eura, a tamo gdje je šteta višestruko veća i za društvo pogubnija, kao u slučaju nestanka oružja iz policijskog skladišta, ne daje ni obrazloženje zašto se ne istražuje? Ne primiti se (ne)učinkovitosti, a rješavati samo plaće, čisti je promašaj.
