Hrvatsko pravosuđe je svijet za sebe. Izvan vremena i prostora. Ne zbog glavnine sudaca jer velika većina radi savjesno, osobito na nižim razinama.
No, problem je u tome što se slika stvara po najsloženijim slučajevima i njihovom tijeku, odnosno završetku. A kraja suđenjima „velikim ribama“ nema i nema.
I ne samo to.
Ako se i donese presuda ili rješenje u financijskom ili na drugi način “teškom” slučaju, zna se dogoditi da se ishod ne želi dati u javnost, kao da se nalazimo u nekim davnim vremenima tajnih suđenja.
Dok je, primjerice, južnokorejskom sudu trebalo oko godinu dana da bivšu predsjednicu osudi zbog korupcije na 24 godine zatvora, što je uživo prenosila javna televizija,bivši predsjednik Vlade i HDZ-a čeka pravomoćnu presudu još od 2010., kada je prvi put optužen.
U međuvremenu je, doduše, bio osuđen, ali presude je ukinuo Ustavni sud, kojeg bi isto valjalo ukinuti ili promijeniti način izbora njegovih članova kako u njemu ne bi sjedili svakojaki i svojim “likom i djelom” bacali ružno svjetlo na sudstvo, iako taj sud i ne spada u sudbenu vlast.
Osim Sanaderovog, još je niz sličnih postupaka bez epiloga. Među najdrastičnije primjere neučinkovitosti našeg pravosuđa, kojoj najviše kumuju najviši sudovi, ubrajaju se slučajevi dvojice gradonačelnika, Milana Bandića i Ivana Čehoka. I ne slučajno.
Naime, prva od tri optužnice protiv Čehoka podignuta je 2011., a do sada ne samo da nema niti jedne presude, već je pitanje hoće li ijedan postupak pravomoćno okončati prije - idućih lokalnih izbora! Tako bi Čehok mogao biti jedini političar koji je, usprkos optužnicama, dva puta pobijedio na izborima, što zbog detaljnog čitanja svih dokumenata iz spisa, ponavljanja vještačenja, što zbog rijetkog zakazivanja rasprava te odgoda i propusta suda kod pozivanja svjedoka.
No, to nije sve.
Kako se doznaje ovih dana, USKOK-ov postupak mogao bi krenuti ispočetka jer jedan od članova vijeća ide u mirovinu!? Loše, pogotovo ako nakon svega okrivljeni budu oslobođeni, a za što izgledi rastu... To što krupni koruptivni slučajevi u nas nemaju epilog, kao da nikoga ne zanima u vrhu sudstva.
Dok druge profesije progovaraju o svojim problemima, suci uglavnom šute, posebno oni koji bi trebali predlagati rješenja. Štoviše, kad i donesu odluku u primjernom roku, kao što je to slučaj sa zagrebačkim Trgovačkim sudom u 10 milijuna „teškom“ sporu između APN-a i Zagorje-Tehnobetona, svoje rješenje nikako ne žele javno objaviti, a i drugi akteri o svemu šute!?
Trodiobu vlasti, taj temelj demokracije, u nas neki, očigledno, shvaćaju da mogu raditi što i kako žele, odnosno da ne moraju savjesno raditi i polagati javnosti račune. To valja mijenjati.
