Već iz trajanja i osobito (završnice) rada Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, koji je osnovalo Vijeće sigurnosti UN-a 1992. u jeku napada JNA i domaćih pobunjenika na Hrvatsku, a krajem prošle godine zatvorio je svoja vrata u Den Haagu izricanjem presuda šestorici Hrvata iz BiH – od koji je jedan na najteži mogući način pokazao što misli o njemu i načinu na koji dijeli „pravdu“ – jasno je da tu nešto, blago rečeno, ne štima.
A razmotri li se pozornije njegov rad, a osobito haaške optužnice na temelju kojih se sudilo tijekom pola stoljeća postojanja Haaškog suda, onda je teško ne složiti se da je bio prespor, preskup i nadasve nepravedan, kako je to ukazano tijekom prošlotjednog predstavljanja nove knjige Višnje Starešina „Hrvati pod KOS-ovim krilom – Završni račun Haaškog suda“.
Nije da i oni koji se brane ne mogu počiniti ratne zločine, iako se to nikako ne bi moglo zaključiti pogledaju se neke ratne akcije krajem drugog svjetskog rata. Naime, tada je Dresden razoren bacanjem zapaljivih bombi od kojih su stradale tisuće ljudi, a dva japanska grada, Hirošima i Nagasaki, gotovo izbrisana...
Za ove zločine., međutim, baš nitko nije suđen, a kamoli osuđen, već su se na sudu u Nürnbergu isključivo našle preživjele vojne i posebice političke vođe njemačkih nacionalsocijalista, kojima su presude izrečena za manje od dvije godine! Istina, od tada je prošlo 70-ak godina i promijenjeno se poimanje što (ni)je dopušteno u ratu.
Stoga možda i nije toliki problem da je Haaški sud propitivao cijelu ratnu operaciju Oluja i njezine zapovjednike, ali zašto se onda nije gotovo nikome sudilo za napad i razaranje Vukovara, Škabrnje i drugih hrvatskih gradova i mjesta?
Zašto se na Haaškom sudu nisu pojavili najviši zapovjednici JNA, članovi Predsjedništva SFRJ, koji su stajali iza ratnih pohoda inspirirani memorandumom SANU?
Odgovore na ta pitanja i niz drugih dvojbi povezanih s radom Haaškog suda, posebice pristranošću tamošnjeg tužiteljstva u vrijeme rada Carle del Pnte, traži spomenuta knjiga u kojoj se, primjerice, problematizira i to zašto je međunarodnoj zajednici sporno bilo osnivanje Herceg Bosne, koja je s HVO-om za - ustavljala agresiju, dok je Republika Srpska čak i institucionalizirana!?
Možda neki misle da danas ima prečih problema, odnosno da su zbivanja tijekom domovinskog rata „prošlo svršeno vrijeme“. Međutim, odgovorni za ratna razaranja i njihovo nekažnjavanje i danas se čvrsto drže, zahvaljujući “ptici” KOS-u i sličnim službama, koje su bitno utjecala na našu svakodnevicu, a po nekima, nažalost, i dalje utječu...
