Osim što primaju plaću iako se u Hrvatskom saboru rijetko pojavljuju ili šute, neki saborski zastupnici dobivaju i naknadu za odvojeni život premda nemaju obitelji. Među njima našao se čak i osebujni svećenik koji je u sabornicu ušao s liste „Savez za građansku i etičnu Hrvatsku”?! Takvo ponašanje zastupnika – koje je izazvalo oštre reakcije, slične onima koje su nastale zbog primanja zastupničke plaće godinu dana nakon prestanka mandata ili plaćanja stana u Zagrebu čak i onima koji ga tamo već imaju – omogućuju nedorečeni zakoni i propisi. I zbog toga uistinu valja prosvjedovati.
Dok saborski zastupnici i drugi političari uživaju u neosnovanim privilegijama koje su si sami izglasovali, drugi građani teško dobivaju ono što su pošteno zaradili. Tako je još uvijek nemali broj radnika koji rade, a plaće im ne stižu, čak i kada rade u poduzećima u vlasništvu države koja, istovremeno, uredno plaća političare. A zaposlenici koji su ostali bez posla, teško ili nikako dolaze i do (zaostalih) plaća i do otpremnina.
Takvih slučajeva, koji ponekad izazivaju i javne prosvjede, zacijelo bi bilo manje kada bi saborski zastupnici, koji si znaju osigurati i neopravdana primanja, donijeli propise i zakone koji bi bolje štitili prava (bivših) radnika. Kako njih nema, jasno je gdje bi zapravo valjalo prosvjedovati. Međutim, nisu samo loši zakoni uzrok problema građana, odnosno (bivših) zaposlenika.
Zorno to pokazuje slučaj varaždinskoga građevinskog poduzeća koje je nekada imalo prihode veće i od milijarde kuna, a danas ne može isplatiti ni otpremnine. Zašto? Jer su mu jako pali prihodi uslijed gubitka tržišta, odnosno niza unosnih poslova. Veliki austrijski trgovački objekt kod Buzina, kao i onaj švedski prema Slavonskom Brodu, pa čak i novi zagrebački terminal, trebalo je graditi upravo Zagorje-Tehnobeton, ali strani su investitori ustuknuli od prethodnih dogovora kad je njegov bivši čelnik pritvoren.
Danas, kad se zatvorska kazna opravdano ne izriče ni za kaznena djela s višestruko većom materijalnom štetom u poslovanju ako se namiri, postavlja se pitanje nije li represivni aparat – upregnut u razne političke i druge interese – pretjerao „teatralnim“ uhićenjima u Varaždinu i tako postao najodgovorniji za sadašnju nezavidnu situaciju grada, pa i spomenutoga varaždinskog poduzeća, koje je prisiljeno otpuštati zaposlenike, a ne tako davno uredno je podmirivalo svoje obveze i prema državi i prema radnicima te polako, protivno nekim interesima, postajalo najjače graditeljsko poduzeće u Hrvatskoj? I gdje bi onda zapravo valjalo prosvjedovati?
