Čak 97 posto hrvatskih građana smatra da je problem korupcije raširen, a 69 posto da se razina korupcije povećala zadnje tri godine, i to najviše među političarima i dužnosnicama, koji raspisuju javne natječaje, a zatim slijede sudovi i policija. Neki će reći da je to tek (kriva) percepcija, budući da rijetki građani iznose konkretne primjere korupcije, osobito na sudu.
Međutim, što onda reći na to da Europska komisija u „Izvješću vladavini prava u članicama EU“ ukazuje kako je RH i dalje u vrhu EU prema broju neriješenih predmeta i trajanju sudskih procesa? Da je to posljedica (naj)većeg priljeva sporova? Sigurno, ali zar ništa ne znači da smo među vodećima i po broju sudaca u odnosu na broj stanovnika?
Zašto tako loše stojimo valjali bi se najviše zamisliti u Hrvatskom saboru i sudovima. Jer, je li normalno da, primjerice, na desetke sporova protiv novinara pokreće osoba, koja je pod istragom USKOK-a, kao što to čini bivša voditeljica financija u Općini Sračinec, koja govori o svom slučaju dok traje istraga? Sukladno zakonu, svi ti postupci za navodnu uvredu trebaju krenuti, neovisno što su mediji samo prenosili izjave službenih tijela. No, još gore je to što takvi postupci traju godinama.
Zar je uistinu tako teško utvrditi što (ni)je posrijedi? Ili je možda normalno da ni danas baš nitko nije ni osumnjičen za krađu čak 153 komada oružja iz skladišta varaždinske policije, a kamoli optužen, iako je slučaj poznat već gotovo šest godina? Štoviše, pravomoćno nisu osuđeni ni vozači, koji su prevozili dio nestalog oružja, iako ih je Općinski sud nepravomoćno osudio prije gotovo četiri godine! Ali to nije sve. Slučaj policijskog oružja nikako ne preuzima USKOK, iako je prije više od dvije godine nestala osoba za koju se pretpostavlja da je nešto znala... Doduše, barem se zna koliko godišnje optužnica USKOK podiže, dok Vrhovni sud RH ne iznosi podatak koliko uskočkih predmeta rješava svake godine, odnosno koliko ih je na čekanju...
Uzmu li se u obzir samo ovi primjeri, zar ne bi trebalo preispitati manjkavosti u zakonodavstvu i institucijama zbog kojih (pre)dugo traju postupci, osobito uskočki? Zar ne bi valjalo preispitati kako se provjereva razlika između imovine i prihoda, zašto se u medijima mogu naći detalji slučaja u kojem traje (pred)istraga? Kako je moguće da se imenuje osumnjičeni za kriminal? Odgovore na ova i slična pitanja traži saborska oporba. Možda je to previše općenito za istražno povjerenstvo, ali zar to znači da uopće ne treba na njih odgovoriti? Saborska većina trebala bi dobro razmisliti o tome što oporba predlaže. Zastupnici du otišli na dvotjednu stanku. Lijepa prilika da razmisle.
