Iako su informacije i načini njihova prijenosa oblikovali civilizacije, kao što ukazuje Yuval Noah Harari, opća povijest čovječanstva uglavnom se zbog teških posljedica gleda kroz nasilje, odnosno ratove.
U jednom trenutku, međutim, učinilo se da dolazi kraj velikih borbi i konflikata. Bile su to godine nakon rušenja Berlinskog zida, koji je označio početak zatišja u rivalstva dvaju društvenih, vojnih i političkih blokova, zapadnog i istočnog, suparništva koje je izazivalo napetosti i sukobljavanja. Kad se raspao SSSR, što je pomoglo teškom i krvavom osamostaljenju Hrvatske, govorilo se čak i o kraju povijesti, pobjedi liberalne demokracije nad autoritetnim sustavima i tom slično.
Međutim, danas, tri desetljeća kasnije, više ljudi živi u autoritativnim sustavima nego prije, a nasilja i ratovi - koji nikad nisu potpuno nestali - vratili su se opet na veliku scenu. Prijelomni trenutak - kada se zorno vidjelo da se zlo vratilo, ali u drugom obliku - zbio se ubrzo nakon “kraja povijesti” - početkom stoljeća, točnije 11. rujna 2001. Tada su islamski teroristi oteli zrakoplove i srušili ih na ciljeve u SAD-u. Stradavanje oko tri tisuće Amerikanaca prouzročilo je dvadesetogodišnji rat u Afganistanu.
Obljetnica velikog napada na SAD ovih je dana ipak ostala u sjeni nove tragedije - ubojstva Charlieja Kirka, političkog aktivista, koji je smisao svog života našao u zagovaranju dobrih, ali i onih drugih ideja i stavova, uključujući dezinformacije o LGBTQ osobama pa i zlobe o transrodnima. Upravo bi mogao biti motiv ubojstva kojih ionako ne manjka u SAD-u, kao ni nasilja na koje se oprečno gleda, što se vidjelo prilikom oslobađanja nasilnih jurišnika na Capitol.
Nekada, kako se činilo, gotovo besprijekorna zemlja danas je oštro podijeljena po mnogim pitanjima, među kojima se izdvaja odnos prema imigrantima te posebno dostupnost oružja. Isključi li se potonje, gotovo sve podijele vidljive su više ili manje i unutar drugih zemlja zapada, koje se zadnje tri godine suočavaju još i s vanjskom prijetnjom s istoka zbog povratka agresivne Rusije, ali i velikom nestabilnošću na Bliskom Istoku gdje Izrael pustoši nakon masakra Hamasa...
Sve to govori o velikim promjenama i podjelama u društvima, koja gube dosadašnje vrijednosti i oslonce. O tome svjedoče i prosvjedi u Srbiji, gdje većina i dalje živi u mitovima, kao i izjave mađarskoga dužnosnika da je “sretan što se nitko od djece (u prvim razredima) ne zove Mohamed”, koje je najčešće ime u Njemačkoj, dok djeca islamske vjere sad čine najveću vjersku skupinu u bečkim školama.
Uzme li se sve to u obzir, premda se neki trude pokazati da smo netolerantni, Hrvatska još stoji dobro. Barem po tome, iako i mi imamo primjera isključivosti i netolerancije, koji koče prave stvari.
