Nova, prošlotjedna presuda varaždinskog Trgovačkog suda o ništetnosti ugovora o interventnom zbrinjavanju baliranog i novonastalog otpada, koji je potpisan na Badnjak 2008. godine, korak je prema raščišćavanju nevjerojatno dugog, komunalnog problema, koji, guši i sprečava Varaždin u razvoju već skoro četvrt stoljeća, koliko opterećuje i njegovu političku scenu.
Budući da je prostorno ograničen, odnosno stisnut s okolnim općinama kao malo koji grad, Varaždin je u Regionalnom centru za gospodarenje otpadom Piškornica vidio rješenje za svoj komunalni otpad. Barem prema planovima, budući da RCGO-a nema ni danas, skoro 30 godina od kada se počeo spominjati.
Stoga je trebalo naći vlastito rješenje, pogotovo nakon što je Anđelko Mihalić, tadašnji kneginečki načelnik, početkom 2000.-ih odlučio da Općina Kneginec više neće prihvaćati varaždinski otpad ni pod koju cijenu, već će se okrenuti razvoju kroz izgradnju danas više nego solidne poduzetničke zone i popratnog sadržaja, kao što je jedini zatvoreni trgovački centar sjeverno od Zagreba.
Ostavši bez najbližeg odlagališta, varaždinska je gradska odlučila što prije nabaviti uređaj za baliranje otpada, kojeg se počelo odlagati u Brezju na površinama koje nikada za to nisu bile predviđene. Trebalo je to i zbog toga biti privremeno rješenje, ali ono je postalo dugoročno, iako se spominjao odvoz u Očuru pa i gradnja spalionice na Motičnjaku, za što su djelatnici Coninga bili u danskom Rambolu...
Nakon inspekcijskog nalaza 2008. godine, ipak se shvatilo da se bale neće moći gomilati u Brezju. No, umjesto da se o rješenju javno i otvoreno progovori, rasprava se vodila uglavnom iza zatvorenih vrata. Na takav način je donijeto i rješenje, odnosno potpisan sporni ugovor s T7 VIS, što je bio razlog sumnjičenjima o pogodovanju koja su dovela i do uhićenja 2011.
Ipak, nakon skoro desetljeća suđenja, Vrhovni sud oslobađa aktere, a u međuvremenu je izgrađen MBO koji je T7 VIS bio prisiljen prodati jer varaždinski otpad nije u njega stizao zbog razlaza bivših političkih partnera. Međutim, ostalo je pitanje ništetnosti ugovora, koje je 2014. već jednom utvrdio varaždinski Trgovački sud, koji nije našao razlog za izravnu pogodbu posla. VTS je to potvrdio, ali je Vrhovni sud osporio.
Iako se od VS RH svašta može očekivati, teško da će se opet, pogotovo u cijelosti osporiti ništetnost jer, kao što su isticali i svjedoci skloni T7 VIS-u, nije bilo niti jednog razloga za izravnu dodjelu zbrinjavanja otpada koji svakodnevno nastaje. Stoga je nastupilo vrijeme za rješavanje bala jer, koliko god to bio financijski zahtjevno, iduća rješenja mogla i biti još skuplja, kao što zorno pokazuje primjer RCGO-a SZH, koji nikako da se napravi upravo zbog cijene jer su ponude uvijek osjetno veće od procijenjenih i planiranih iznosa.
