Ima li ijedne, demokratske, države u kojoj ni deset godina nije dovoljno za pravomoćno okončanje kaznenog postupka nakon kojeg se može slobodno reći da je netko kriv ili nije, osobito kad je u pitanju dužnosnik? Zacijelo nema, izuzev, vjerojatno, naše zemlje. Našem sudstvu, kao vjerojatno jedninim u EU ni cijelo desetljeće nije dovoljno za pravorijek. Treba mu više vremena. Naravno, ne u svakom slučaju, već nekima, posebice istaknutijima.
Da treba čekati i čekati presude vidjelo se više puta, od slučaja Sanader pa do Bandića, a aktualni primjer je postupak koji se vodi protiv varaždinskoga gradonačelnika Ivana Čehoka, potpredsjednika Gradskog vijeća Davora Patafte i ostalih još od 2011. godine. Unatoč tome, ni dan danas nije potpuno jasno je li nedužan ili nije, što je loše za okrivljene i njima bliske osobe, ali i za društvo, iako za neke - uslijed dugotrajnosti suđenja i djelomično oslobađajuće presude - postaju suvremeni mučenici neutemeljenog, političkog progona.
Međutim, svatko tko je ijednom bio kažnjeno gonjen, zna da biti okrivljenik nije lako ni nešto poželjno. To je teret koji teško nosi i okolina. Barem prosječna. Oduzima vrijeme i živce jer nigdje se ne koriste sve dopušteno, ali i nedopušteno, kao na sudu. Uostalom, kad se protiv nekog vodi postupak, uskraćena su mu i neka ljudska prava. Dugotrajnost postupaka nije dobra ni za društvo, koje treba znati tko je ispravan, a tko nije. Tko radi prema zakonu, a tko ga krši. Bitno je to za dobro gospodarstvo. Politiku, izbore...
Pravična i pravovremena sudska odluka ključna je za zdravo društvo. A što ako toga nema? Zakašnjela pravda je nepravda, neki vele. Možda i nije tako drastično. No sasvim sigurno da kada na ishod kaznenih postupaka treba čekati desetak i više godina, onda zapravo takve presude postaju društveno manje važne ili čak irelevantne, a slijedom tog i onaj tko ih donosi. Koga uistinu briga je li netko nekome pogodovao prije 15-20 godina, osim njega i njegovih?
Situacija kada zbog dugotrajnosti kaznenih postupaka presude i sudovi postaju manje bitni ili čak nebitni, naravno, nije dobra. Stoga, ako neće to suci, onda bi ministar pravosuđa trebao vidjeti što učiniti da se ne događa to čemu svjedočimo, kao što je to učinio nakon odlazaka osuđenih u BiH. Osim ako ne želi da ljudi sami uzimaju pravdu u ruke ili barem gledati daljnje srozavanje ugleda sudbene vlasti, čemu uvelike doprinose istupi onih koji uvijek nađu isprike za dugotrajnost suđenja, pokazujući debele spise, kao da sud ne odlučuje koji će se dokazi izvesti, a koji neće, odnosno koju će i kakvu optužnicu potvrditi ili neće pa može razdvojiti postupke, a ne da se u jedan trpa sve i svašta, što nesumnjivo utječe na duljinu trajanja spora, a možda i kvalitete.
