Konačno je i u Varaždinu, na najbolji mogući način, sporazumno i bez troška za gradsku blagajnu, razriješen jedan vrlo ozbiljan problem, koji se tiče ne samo grada, nego još i više desetak obližnjih općina. Riječ je o vrlo velikom projektu, Aglomeraciji Varaždin, zahvaljujući kojem bi okolne općine trebale dobiti kanalizacijske sustave, vrijedne više od 680 milijuna kuna.
Ovako vrijedan projekt, kao što je poznato, zastao je nakon otkrića da je na dvije trase zajednica ponuditelja, koja je dobila posao na javnom natječaju, prethodno dogovorila da će oko 30 posto dobivenih radova obaviti podizvođač, Aquatehnika, tvrtka kćer od Varkoma, koji je raspisao tender u kojem je stajalo da se ono kao povezano poduzeće ne može javiti na natječaj, odnosno izvoditi radove, jer bi to bio sukob interesa.
Iako su neki bili stava da je trebalo na to zažmiriti, odnosno preko toga priječi i dopustit da Aquatehnika odradi dogovoreno po principu „ako prođe prođe“, ipak se nije krenulo tim riskantnim putem te su radovi privremeno obustavljeni dok mjerodavni ne vele što dalje. To se nedavno pokazalo ispravnim jer su, nakon višemjesečnih izvoda, Ministarstvo regionalnog razvoja, Hrvatske vode i DORH poručili da je rješenje novi natječaj u kojem neće biti (potencijalnih) sukoba interesa i drugih muljanja zbog kojih bi se naknadno plaćali penali u višemilijunskim iznosima, koji bi Varkom i njegove dioničare, gradove općine, sigurno odveli u vrlo ozbiljne probleme.
Sukladno tom stavu mjerodavnih, obje su strane, Varkom i zajednica ponuditelja, sjele i postigle dogovor o sporazumnom izlasku iz posla, a već se pripremaju i novi natječaji kako bi se ne bi prekoračio krajnji rok za dovršetak projekta. I sve bi bilo idealno da Aquatehnika na kraju nije ispala žrtva, odnosno njezini bivši radnici, koji su ostali bez radnih mjesta. Često se raspravlja je li se to moglo izbjeći prodajom, međutim, gotovo ni riječi o tome zašto se i kako našla u vrlo teškoj situaciji, koja ju je (gotovo) pokopala.
A Aquatehniku je pokopala nesposobnost vodećih ljudi poduzeća i njima nadređenih, koji nisu prezali od ničega da dođu do koristi, manje za tvrtku, a više za sebe. Osim potencijalnog sukoba interesa, potonje zorno potvrđuje pravomoćna presuda bivšem prokuristu Aquatehnike, koji je ugovarao radove na „zanimljiv“ način. Naime, za obavljene poslove izdavao je račune, koji su bili od pet do deset puta manji od njihove stvarne vrijednosti, dok je razliku, naravno, zadržavao za sebe. Ovaj je slučaj kriminala u Aquatehnici ipak otkriven, ali je epilog – u usporedbi sa sličnim nezakonitostima i važnosti slučaja za društvo - porazan: rada za opće dobro i povrat novca kroz 36 rata!?
Je li poruka da se ne isplati uhljebljivati nesposobne, ali politički podobne?
