Iako postoji velika razlika, koju posebno osjećaju učenici i njihovi roditelji, štrajk prosvjetara po nekim elementima podsjeća na prosvjed šatoraša: i jedni i drugi ističu dignitet, odnosno dostojanstvo, a njihovi zahtjevi su zapravo materijalne prirode. Nadalje, prožeti su dozom iracionalnosti, koja utječe na političku scenu, a moguće i na izbore, dok je u drugom planu njihova zakonitosti, osobito štrajka, koji je nezakonit jer su izostali kolektivni pregovori, a koeficijenata niti nema u kolektivnom.
Ovako Viktor Gotovac, profesor zagrebačkog Pravnog fakulteta, vidi štrajk prosvjetara. I uopće ne griješi. Jer, kakvo je to dostojanstvo posrijedi kada se, primjerice, pjeva "pokaži Vlado volju da imamo školu bolju, dajte nama veće plaće, da imamo za kolače", maše se sa svakojakim transparentima, daju se čudne izjave... Kad se uzme u obzir što se sve čulo i vidjelo zadnjih mjesec dana, kako se ne zapitati tko to (sve) radi u školama, a ne samo zašto se i što zapravo traži.
Bolje plaće, uvjeti rada, dostojanstvo...? Dostojanstvo se ne stječe novcem niti na ulici, već teškim radom jer u suprotnom bi kriminalci bili dostojanstvenici, poručila je bivša ministrica Ljilja Vokić. Očigledno, iako su tražili dostojanstvo, prosvjetari su ga zapravo (još) izgubili. Barem u očima nekih. Govori se i o reformi te lošim uvjetima: nedostatku učionica, dvorana, asistenata u nastavi...
No, kad bi to bio problem, onda valjda ne bi štrajkali u Varaždinskoj županiji, koja je za škole dala milijarde. Uostalom, i sindikati vele da se sve svodi na koeficijente, tj. plaću. A prosječna plaća učitelja s VSS prelazi 7.000 kuna. Zar nemaju dostojanstvo oni koji primaju manje, a rade više pa i noćima i vikendima? Naravno, (nekim) prosvjetarima treba dati veće i koeficijente i plaće, ali ne i samo njima. No, nikako ne povećanjem izdvajanja jer za obrazovanje izdvajamo 4,7 posto BDP-a, što je iznad prosjeka EU, a obrazovni ishodi nisu takvi.
Stoga, prije bilo kakvog povećanja, ozbiljna bi Vlada otklonila dvojbe o neracionalnom trošenju u obrazovanju; iznosu pune satnice učitelja od 16 sati u učionici, dok je u EU više; neradnim danima i odmorima; zašto u nas po učitelju dolazi devet učenika, a Nizozemskoj ili UK 17. Sve se to sada lakonski odbacuje, kao i povećanje plaće kroz osnovicu i dodatke do najavljene temeljitije analize Uredbe o koeficijenatima (koja, doduše, sadrži nebuloze i treba je mijenjati), iako taj prijedlog donosi tek stotinjak kuna manje nego kada bi se koeficijenti povećali 6,11 posto, što se ni ne potkrepljuje.
No, argumenata u nedostaje s obje strane, koje istovremeno traže razumijevanje za svoja stajališta od onih sa čijim se novcem raspolaže, i to ne baš dobro, barem kada su u pitanju izdvajanja za obrazovanje, ali ne i samo za to.
