Sukob koji tematizira William Golding u romanu „Gospodar muha“, konflikt između dva nagona koja se neprestano sukobljavaju u čovjeku, okosnica je predstave „Zvijer“, premijerno odigrane na Sceni Zvonimir Rogoz u subotu u izvedbi Kazališnog studija mladih varaždinskoga HNK-a.
Sukob je to između potrebe da živimo prema pravilima, miroljubivo, da se povinujemo moralnim zakonima i dobrobiti zajednice i instinkta da instantno zadovoljavamo potrebe, namećemo svoju volju drugima i koristimo nasilje da bismo se održali na vrhu hranidbenog lanca. Ovaj drugi instinkt dobro je u nedavnom intervjuu objasnio Goran Lisica Fox, producent i član žirija RTL-ovih Zvijezda, komentirajući razloge zbog kojih toliko mladih žele postati zvijezde.
Alegorija društva
„Od Darwina znamo što ljude primarno goni, razmnožavali bi se, mrijestili, prčili i svi bi se nekako progurali nad druge ne bi li tako lakše raširili i očuvali svoje sjeme. Kao što u svemiru gravitacija uvijek na kraju vodi materiju, tako i ljudi kad dođe stani-pani uvijek grabe na račun drugoga, ako mogu.“
U predstavi „Zvijer“ promatramo upravo kako se grupa mladih nakon avionske nesreće od organizirane, uljuđene skupine pretvara u krvoločne zvijeri.
"Maybe there is a beast... maybe it's only us.", citat je iz knjige koji je redateljica Ksenija Krčar iskoristila i kao moto predstave, koja sasvim lijepo funkcionira i kao ogledalo „odraslog“ društva.
Teme koje se obrađuju u predstavi uvijek su aktualne pa stoga i ne čudi da je spomenuti konflikt već ušao i u područje pop-kulture, iskorišten je u seriji Lost (Izgubljeni), upotrijebila ga je grupa U2 (Into the heart), The Offspring (You’re gonna go far kid), pa čak i Iron Maiden (Lord of the Flies) te Survivor serijali.
Skupina djece u početku se brine o sebi, organiziraju si život, nabavu vode, hrane... Prvi dio predstave prolazi u gotovo revijalnom tonu, situacije iz knjige prilagođene su miljeu Varaždinštine, lokalizirane i pomalo banalizirane, prilagođene školskom uzrastu, vidimo djevojke koje se hihoću i škicaju dječaka koji pretendira da bude vođa (onako kako studentice kroatistike s makrobiotičkim krekerima očarano gleduju studentske vođe na prosvjedima na Filozofskom, karikirao bi Ante Tomić), tinejdžerska ogovaranja, spominje se pjesma „Zagorski tarzan“ grupe Zadruga i slično.
Od nevinosti do agresije
Dječja nevinost i zaigranost polako se pretvaraju u sukobe kad se iz grupice počnu odvajati pojedinci koji pretendiraju da budu vođe. U romanu riječ je o dva lika koja simboliziraju spomenuti konflikt: Ralph kao oličenje reda i civilizacije i Jack kao simbol divljaštva i želje za moći. Civilizirani Ralph s vremenom gubi prednost i grupica se, zbog straha, priklanja čovjeku kojeg zapravo ne odobrava. Naime, Jack je izmislio da u šumi postoji zvijer kako bi strahom mogao kontrolirati grupu i sebe nametnuti kao zaštitnika. U predstavi bi te likove mogli predstavljati Tomas (Rudolf Pirak-Šepak) i Viktor (Jura Ruža).
"Maybe there is a beast... maybe it's only us.", znakovita je rečenica u romanu, jer u njemu označava spoznaju da zvijer ne postoji i da je riječ o činjenici da svi zapravo strahuju jedni od drugih.
Ako simboliku podignemo na nacionalnu razinu, moglo bi se reći da je Jack poput članova hrvatske Vlade i njihovih prijatelja, „šačice moćnika i konzervativaca“, koji daju vjetar u krila onima koji društvo zastrašuju "komunjarama, pederima i lezbama" koji pokušavaju ugroziti „hrvatsko nacionalno biće“, a oni se postavljaju kao istinski katolici, ortodoksni heteroseksualci, domoljubi i zaštitnici naroda, sve kako bi, poput Jacka, mogli kontrolirati društvo.
Pojedinac i sustav
Konflikt kakav smo gledali u predstavi, mogli smo taj dan vidjeti i na televiziji, jer održavao se Zagreb Pride, u čijoj povorci pojedinci hodaju za ljubav, a agresivci ih, pod maskom bogobojaznih konzervativaca, obično gađaju kamenjem.
Dobar redatelj će u svojoj predstavi uvijek propitivati aktualnu društvenu situaciju i vjerojatno odabir termina za premijeru nije slučajan, kao ni pozadinske zavjese u šarenim bojama.
Da bi se uživalo u nečemu, potrebno je prije toga uložiti neki trud. Ponekad se tijekom predstave čini i da gledatelj treba uložiti trud, jer dobar dio predstave čini organizacija života na otoku i odnosi među likovima, no taj se trud isplaćuje kad se radnja dokotrlja do momenta u kojem djeca izgube sve moralne kočnice, svjetla se zamrače, reflektor fokusira na dijete koje maže lice ratničkim bojama, uzima nož i s ostalima se sprema da ubije lika koji je pandan Simonu dok podrumom odzvanjaju zlokobni taktovi pjesme, ako se ne varam, „Bela Lugosi's Dead“ grupe Bauhaus. Prizor je to od kojeg se kostriješe dlake na rukama i trnci prolaze kralješnicom.
Predstava na površinu izvlači pitanja koja se tiču organizacije društva, o onome što veoma lako može svijet pretvoriti u njegovu mnogo ružniju verziju. Pokazuje nam da dobrobit društva leži u etičkoj prirodi pojedinca, a ne u etičkoj prirodi sustava.
Igraju: Jelena Jambrošić Barnjak, Tea Jež, Ema Krček, Kristina Kutnjak, Nikolina Novak, Rudolf Pirak-Šepak, Snježana Roško, Jura Ruža, Vida Sever
Redateljica: Ksenija Krčar
Kazališni studio mladih Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu
Sezona: 2016./2017.
Premijera: 10.6.2017. u 21h
Scena Zvonimir Rogoz
