Na Himalaji, najvišem planinskom lancu na našem planetu, među brojnim planinarima i alpinistima našla se prošlog mjeseca i mala varaždinsko-čakovečka ekspedicija. Nakon devet dana hoda uključujući dva aklimatizacijska dana na visini 3400 m i 4410 m, koji znaju dosta njih odvratiti od uspona, njezini su se članovi popeli do Everest Base Campa (5.364 m), a zatim još i Kala Patthar (5.644 m) koji zovu najboljim vidikovcem najvišeg vrha na svijetu.
-Odluka za odlazak na Himalaje, točnije do južnog baznog logora u Nepalu koji je polazišta za penjače na Mount Everest, nije bila nagla. Bila je to duga, višegodišnja želja ne samo mene, već i mojih kolega, koji smo spletom sretnih okolnosti sad i ostvarili, veli nam Dijana Hofer, varaždinska poklonica aktivnog života, koju se može često vidjeti na Ivančici, redovno u teretani, trčeći po varaždinskim cestama …
Sve se nekako poklopilo početkom godine kada je pala odluka: Everest Base Camp – Himalaje!
-Naš zajednički prijatelj Ljubo Bregović, koji je iskusni planinar, spojio je malu grupu u kojoj su još bili i Martina Haber i Damir Matijević iz Varaždina te Siniša Cmrečnjak iz Čakovca. Iako je Ljubo, prvobitni član naše male ekspedicije, zbog operativnog zahvata morao odustati, svakodnevno nas je pratio na društvenim mrežama i bodrio. Svi smo redom zaljubljenici u prirodu i planinarenje, a i malo više toga, objašnjava sugovornica.
Prije se nisu poznavali, a upravo želja za usponom na Everest Base Camp ih je spojila.
-Svaki od nas je imao svoj način i dinamiku priprema. Budući da smo stalno aktivni, pripreme i nisu bile neke posebne. Recimo, nisam ništa drugačije radila nego do onda. Uglavnom odlasci na Ivančicu i moj redoviti trening u SportTime Bnf s trenericom Mihaelom Juras koja me ciljano pripremala za Himalaje s obzirom na njezino bogato visokogorsko iskustvo. Damir i Siniša se bave biciklizmom, a jedino se Martina bavi ozbiljnim, visokogorskim planinarenjem, ukazuje.
Dok su se ostali pripremali, Siniša Cmrečnjak, kojeg su proglasili vođom puta, povezao se s agencijom Nepal Peak Adventure u Katmandu.
-Uz to, organizirao je sve ostalo – od avio karata, samog aranžmana i pribavljanja korisnih informacija. Bio je spona naših želja i Agencije, koja je jako dobro sve organizirala. Vrhunski. Letovi, smještaj, svaki dan tri obroka, objašnjava sugovornica.
Poletjeli su prvog dana listopada iz Zagreba za Dubai, a zatim za Katmandu pa dalje
-Listopad nije slučajno odabran. To je najbolji mjesec za uspone, odnosno za treking po Himalajama. Tada završava vrijeme monsunskih kiša. Ili bi trebalo. Naime, i domaći su nam rekli da je ove godine vrijeme čudesno. Bilo je i po njihovim, ali i našim medijima kako su brojni planinari bili zatočeni zbog silnih padalina s one druge, kineske strane gdje je drugi base camp, prisjeća se sugovornica.
Iz Katmandu su poletjeli u Luklu, najopasniji aerodrom na svijetu jer ima kratku stazu od oko 500 metara iza koje je stijena.
- Slijetanje tu u zrakoplovu s manje od dvadeset mjesta, pilotom kojeg vidiš iza zastora te sa svim ostalim je avantura za sebe. Taj aerodrom nije stalno otvoren, već ovisno o vremenskim prilikama. Da bi mogli uopće odletjeti iz Katmandu i za Luklu treba biti dobro vrijeme. Naš let, kako su nam rekli, bio je zadnji. Nakon toga su aerodrom zatvorili na tri dana, što bi nam otežalo naš plan jer imaš devet dana da prođeš put, moraš imati dovoljno vremena za uspon i za aklimatizaciju na visinama, ukazuje sugovornica te napominje da je u slučaju zatvorenog aerodroma alternativa vožnja terenskim vozilima, što se pamti jer su ceste jako loše, a odroni ceste česti.
Nakon slijetanja u Luklu, odmah su krenuli na treking.
- Prvo smo krenuli do Phakdinga (2610 m). Priroda je očaravajuća. Recimo, išli smo kroz šumu rododendrona. Nakon dva potpuno kišna dana tijekom kojih je lijevalo, kiša je prestala. Nema te opreme koja te može održati suhim. U Lodgu u Namche Bazaru (3440) smo uspjeli pronaći sušilo za kosu - što je gotovo pa znanstvena fantastika - te smo satima naizmjenično sušili gojzerice i odjeću. Tamo smo proveli i aklimatizacijski dan u kojem smo se - opet po kiši - penjali do Everest View Hotela odakle se vidi Everest. Idući dan do Tyangbochea (3860 m) gdje smo u prelijepom budističkom hramu pristustvovali molitvi koju je vodilo dvanaestak mladih budućih redovnika. Posebno iskustvo, naglašava.
Vegetacija je do negdje 4000 metara.
-Hodali bismo u prosjeku šest sati dnevno. Nije to puno, ali uz visinsku razliku - sve zahtjevnije. Imali smo rutu s mjestima na kojima smo spavali u njihovim lođevima. To nisu grijani prostori, većinom šper ploče i lim. Jedna zajednička prostorija u kojoj se svi trekeri okupljaju oko peći, suše odjeću, obuću, griju, druže – no oko 21 sat je druženje gotovo, ide se na spavanje, jer porteri (nosači) spavaju u toj prostoriji – na klupama, otkriva.
Hladnoća je, naravno, sveprisutna.
-Na većim visinama se ujutro budiš u minusu ili blizu ništice. Avantura sama za sebe, no svi smo sve dobro odradili, iako nije bilo lako iznad pet tisuća metara. Tu je zrak rijedak. Drugi dan na 4400 m sam se probudila sa otečenim licem i teškom glavoboljom i shvatila da sam počela zadržavati tekućinu iako sam pila po 5 l vode uz čaj i juhe – dnevno. Taj dan smo se penjali do Nangkartshanga, prvi puta na 5000 m, meni možda najteži dan, no recimo Damir je otišao i do 5.070 m, kako mi kažemo – s pol’ snage. 70 metara razlike zvuči malo, no u tim uvjetima je to jako puno. Dolazak u Everest Base Camp je bio posebno emotivan – svatko od nas ga je proživio na svoj način razmišljajući o razlozima koji su ga nagnali na takav put ili samo upijajući ljepotu prizora i rezultata svi proživljenih napora, naglašava.
Zadnji dan, kada su imali uspon do Kala Patara, krenuli su vrlo rano.
-Bilo je 4 sata ujutro i minus 19. Nema te odjeće da te zagrije. Martina još i danas ima posljedice smrzavanja jagodica na prstima, iako joj je naš vodič Kasher dao svoje rukavice. Već smo se izmučili, naročito zbog rijetkog zraka. To je bilo baš izazov. Ali išli smo da bi vidjeli izlazak Sunca iza najvišeg vrha na svijetu. Tu je najljepši pogled na Everest. To je stvarno nešto što se pamti, i kad vidiš shvaćaš zašto mnogi odlaze u Nepal, naglašava.
Do cilja, naravno, nisu došli sami.
Imali smo vodiča Kaashera, zvali smo ga Kajzer, Nepalca, 47 godina, i dva portera 35 i 22 godine koji su nosili našu opremu od cca 15 kg po svakome i još svoje, - svaki je nosio nešto manje od 40 kila, nisu imali neku posebnu opremu, kad je padala kiša glavno im je bilo da zamotaju naše stvari da ne budu mokre., a uvijek su došli prije nas. Strašni ljudi. Ljudine, to ne možeš vjerovati. Bez njih ne bismo uspjeli. Topli, dobri... A nemaju skoro ništa. Ili možda imaju sve?
Turizam je veliki biznis u Nepalu.
-Oni od toga žive pa je nekako normalno da sve moraš platiti. Imaš internet. Imaš flaširanu vodu – ali sve plaćaš. Cijena raste tijekom uspona. Kako ideš gore krećeš s jednim dolarom, a onda sve više. A mi smo dnevno pili 5 litre vode jer moraš da bi ostao hidriran i spriječio simptome visine bolesti. Prešli smo nekih 80 kilometara tijekom devet dana. Samo uspon jer smo htjeli panoramski let za dolje pa smo se spustili helikopterom s Gorak Shepa na 5100 metara. Tu smo mi spavali, naša zadnja stanica prije povratka s Himalaje u Katmandu, napominje.
Osim uspona i prirode, pamtit će i hranu.
-Kuhinja u Nepalu je miješana. Ima tu indijske i kineske, ali sama nepalska je top. Puno začina kojima rješavaju bakterije, a najviše koriste đumbir, puno češnjaka i kardamona. Dobar je za imunitet, a ja ga prije ovoga uopće nisam koristila doma, napominje.
Kad ideš u Nepal, moraš si uzeti dva tri dana više jer ne znaš kakvo će biti vrijeme, hoće li aerodrom biti otvoren ili ne. Tijekom ta dva dana “viška” nepalska agencija priredila nam je razgledavanje Katmandua u kojem smo bili smješteni u hotelu u kojem smo ostavili stvari već kad smo došli u Nepal. Stvari koje ti ne nosiš sa sobom, staviš tamo, jako su susretljivi i fleksibilni. Jako se trude da se dobro osjećaš. Obišli smo četiri glavne znamenitosti. Jedan hinduistički hram gdje smo prisustvovali javnom kremiranju pokojnika, jedan budistički hram. I u zoološkom vrtu smo bili s njihovim životinjama. To je bilo jako zanimljivo i lijepo, jako je uređeno. Išli smo u Monkey Monastery. Sve puno majmunčića.
Je li vrijedilo i bi li ponovila, pitamo.
-To me svi pitaju. Kao i zašto sve. Obično velim da vidiš dokud možeš i da shvatiš kako ti malo u životu treba. Voda, vreća za spavanje i podrška od doma. Ako se čovjek dobro osjeća i želi nešto doživjeti ne vidim zašto ne bi išao. Vidiš svoje granice, a imaš jako puno vremena za razmišljanje sam u nestvarnoj prirodi, nestvarnom okruženju. Bi li ponovila? Samo ću reći – čudesna zemlja – neobična i topla, kao što to kaže Mario Rodeš, varaždinski alpinist, sa kojim sam bila u kontaktu, koji me pratio i savjetovao kad je stvarno postajalo teško i koji isto nikad nije prestao sanjati. U nekoj budućoj priči zanimljiv mi je Pacific Crest Trail. Samo za to moraš imati četiri mjeseca slobodno jer treba proći četiri tisuće kilometara uz zapadnu obalu Amerike. Možda uspijem u mirovini, veli nam članica male ekspedicije na Himalaju, koja već razmišlja o novoj avanturi.
