O „Nori“ ili „Lutkinoj kući“, kao i o nogometu i kulturi, svatko zna barem nešto, „davili“ su nas time u školi, oni koji imaju prijatelje čudake koji čitaju knjige možda su čuli da ti štreberi s Norom uspoređuju sponzoruše, a nekome je ostalo u sjećanju da je ta knjiga puno značila za žensku emancipaciju pa ju se doživljava kao nešto prevaziđeno, kao da ta relativno nova društvena vrijednost – ženska ravnopravnost – više nije u pitanju, kao da ne čitamo svaki dan vijesti o zlostavljaču koji pretuče ženu i policija ga pusti iz zatvora za nekoliko sati, kao da žene nisu potplaćenije od muških kolega, kao da ih katolički aktivisti ne zaskaču pred klinikama za pobačaj, a svećenici, koji u Hrvatskoj postaju utjecajniji od političara, s oltara im prstom pokazuju gdje im je mjesto i za njih organiziraju ginekološke kongrese, pa nije čudno da se intelektualke poput Nataše Govedić zalažu da se feminizam i ljudska prava uvedu umjesto vjeronauka.
Dramska snaga
U ovakvoj atmosferi „Lutkina kuća“ aktualna je kao i prije više od sto godina, kad je prvi put postavljena. Zato je dobro ponovo iščitavati knjige, naročito klasike, jer u njima uvijek autori obrađuju vječne neuralgične točke društva. Nije isto ni kada knjige čitamo kao učenici i kao zrele osobe, jer možemo otkriti drugačije detalje. Naime, u školskom sustavu učimo stereotipno da je poanta „Nore“ njezina borba za slobodom, ali takva definicija ostaje na razini aktivističkog pamfleta, a zatomljuje se umjetnička – literarna i dramska – snaga.
Na to nas je podsjetilo subotnje gostovanje Slovenskoga ljudskog gledališča Celje s predstavom „Nora“ u Kulturnom centru za mlade u organizaciji udruge Gllugl, koja je ugostila slovensko kazalište kao rezultat iznimno uspješnog gostovanja Gllugl teatra s predstavom Hasanaginica – drama u e-molu za glumicu i klavir u travnju ove godine na Malom odru SLG-a Celje.
Redatelj Nikola Zavišić naglasak je stavio na završni dio drame, na sam proces emancipacije, kad se dogodi rez, uoči i nakon dijela kad Nora suprugu Helmeru kaže: „Sjedni, Torvalde, moramo razgovarati.“
Od lutke do žene
Proces emancipacije Nore, promjenu od glupave lutkice do samosvjesne žene, izvrsno je prikazala glumica Barbara Medvešček. I generalno, zbog uvjerljivosti glumaca, gledatelj nema dojam da gleda predstavu o norveškoj građanskoj obitelji iz 19. stoljeća iako kostimografija svjedoči da je riječ o tom vremenu, pa se ni u tom pogledu ne gubi na aktualnosti. Predstava zahtijeva emotivnu i psihičku pozornost gledatelja kako bi se doživjele sve finese odnosa Nore i Helmera, odnosno promjene koje dovode do njezine odluke da napusti muža i djecu.
Kada bi netko pitao koje bi kazalište iz regije najuvjerljivije moglo prikazati ovu norvešku dramu, odgovor bi vrlo lako mogao biti upravo – Slovensko ljudsko gledališče Celje – jer slovenski, kajkavski, jezik najviše „vuče“ na nordijsku „tvrdoću“, ali i Slovenija je, barem prema uvriježenom mišljenju i generalnoj slici prosječnog Balkanca, od svih zemalja regije najbliža toliko željenom europskom idealu razvijenoga građanskog društva.
Današnja Nora?
No i to je vjerojatno nategnuta slika, jer ako je suditi po predstavi još jednog Slovenca, Jerneja Lorencija, čija je “Oluja” po tekstu Aleksandra Nikolajeviča Ostrovskog i u produkciji Mestnog gledališča ljubljanskog, gostovala u ZeKaeM –u, a tematizira pokondirene seoske bogataše kao sliku današnjih tajkuna, kakvi su se državno-društvenim uzgojem razvili i kod nas, onda duhovna društvena klima i nije puno bolja pa bismo današnju Noru mogli lako zamisliti kao kćerku ratnog profitera iz Sračinca ili Ljutomera, odgajanu kao kakvu nacionalističku divu, koja odrasta okružena slikama poglavnika i raspelima pa, kao Kristina Ćurković, stiješnjena okovima fantomskog neokomunizma, odjedanput pobjegne od kuće i slobodu pronađe – na Križnom putu.
Naša je stvarnost zapravo još jezivija. Ako imamo u vidu na početku spomenute situacije i rastući broj radikalnih konzervativnih i ekstremističkih organizacija, realnost više nalikuje na roman „Sluškinjina priča“ nego na „Noru“. Naime, u Sluškinjinoj priči gradi se novi fanatični režim, kojem je prethodio niz naizgled nepovezanih minornih promjena pod krinkom dobrobiti građanki koje su, jedna za drugom, konačno dovele do iskrivljeno-biblijske distopije u kojoj muškarci vladaju, a žene su tu da im stoje na usluzi i rađaju djecu.
OPIS:
Nora ali Hiša za lutke (SLG Celje)
Henrik Ibsen
Nora – Lutkina kuća
Prevoditelj: Darko Čuden
Redatelj: Nikola Zavišić
Dramaturginja: Tatjana Doma
Scenografkinja: Irena Kraljić
Kostimografkinja: Mateja Benedetti
Skladatelj: Willem Miličević
Lektor: Jože Volk
Igraju:
Vojko Belšak
Barbara Medvešček
Bojan Umek
Manca Ogorevc
Andrej Murenc
