Voćanski je kraj svojom ljepotom inspirirao mnoge umjetničke duše, koje su rođene i živjele u Voći, a među njima su i pokojni slikari naive Radovan Švetak, kao i braća Slavko i Stjepan Stolnik. Voća i danas ima svoje umjetnike, među kojima je Vlatko Komes, svestrani umjetnik koji se bavi slikanjem, rezbarenjem i pisanjem. Nedavno je izdao svoju devetu knjigu “Zemla iluvača, mati Voćanska” u kojoj, slično kao i u svojim ranijim knjigama, piše o svome zavičaju, ljepotama prirode, običnim ljudima, seoskim ljubavima, ali i životnim teškoćama i tragedijama.
Skoro ušao u lektiru
Komes je najviše pažnje i medijske pozornosti privukao prije 15-ak i više godina, posebice nakon što je objavio svoje prve knjige; “Iza brda” te potom “Izabelu”. Kako nam prenosi, te su knjige kao lektiru čitala djeca u lokalnim školama; u Ivancu i Voći, a došla je i u ruke obrazovnih stručnjaka koji su smatrali da bi ih trebalo uvrstiti u obaveznu lektiru i na državnom nivou. Čak je i redatelj Krsto Papić smatrao da je “Izabela” zanimljiv predložak za film. Riječ je o još jednoj priči inspiriranoj stvarnom životnom dramom i to Voćanke čija je majka tijekom trudnoće saznala za tešku dijagnozu, ali je odlučila roditi, po cijenu vlastitog života.
"Umjetnici imaju tešku sudbinu. Mnogi im se za života rugaju, a kasnije ih svi svojataju. Umjetnik je za mnoge čudak, ali je na kraju sretniji od bilo kojeg moćnika jer živi po svojoj volji."
- Mnoge bi takve priče bile zaboravljene, da ih mi pisci ne zabilježimo. Kao autor često opisujem siromašne i zapostavljene, ljude s teškim sudbinama ili neshvaćene. Pišem o ljepoti, ali i ljudskoj bijedi, svim okrutnostima života, ali i o ljubavi i praštanju. Jedan od mojih likova je, primjerice, župnik, kojeg se sjećam iz djetinjstva i koji je u naš kraj došao s dva doktorata, a na biciklu je obilazio župu, ili siromah kojeg su zvali Hujsuf Jakup. Radio je po kućama za hranu i vino, ali su ga često ismijavali, čak i maltretirali - opisuje junake svojih priča, sa čijom sudbinom suosjeća, a često se i sam, kao umjetnik iz male sredine, smatrao neshvaćenim.
Sretniji od moćnika
- Umjetnici imaju tešku sudbinu. Mnogi im se za života rugaju, to je doživljavao i Slavko Stolnik, a sad ga svi svojataju. Umjetnik je za mnoge čudak, ali je moć u nježnom povjetarcu, a ne u oluji. Umjetnik je na kraju sretniji od bilo kojeg moćnika i vladara jer živi po svojoj volji, u carstvu mašte - govori nam Komes kojemu je 70 godina i želio bi svoj spisateljski opus zaokružiti još jednom, okruglom, desetom knjigom.
Poriv za pisanjem osjeća od najmlađih dana. U osnovnoj školi volio je biologiju, ali skromne obiteljske prilike, nažalost, nisu mu omogućile akademsku naobrazbu. I srednju školu mogao je upisati samo tamo gdje mu je školovanje bilo besplatno omogućeno tako da se školovao za “metalca” tj. kovinotokara - strojobravara u Ljubljani, gdje je živio u učeničkom domu.
Nakon školovanja cijeli je svoj radni vijek odradio u nekad poznatoj ivanečkoj tvornici alatnih strojeva ITAS. Radio je i dodatni posao kao inkasator HRT-ove pretplate, tako da je u Voći, kaže, poznavao svaku kuću, što je također bio dobar izvor informacija za njegove priče. Svoja prva djela tiskao je u čakovečkoj tiskari Zrinski uz pomoć sponzora, a posljednja je izdana u nakladi varaždinske tiskare Fronta Impress.
Trag za buduće naraštaje
Na sceni je, kaže, već trideset godina, od 1994. godine, kad je izdao svoju prvu knjigu, ali su ga svojedobno, kako smatra, neopravdano marginalizirali proglasivši ga “pučkim” piscem. Svoja je prva djela pisao na standardnom jeziku, a tek posljednje dvije piše na kajkavskom dijalektu. Slično poput literarnog, i njegov je slikarski opus zaokupljen prizorima seoskog života i živopisnim bojama voćanskog kraja. Iako osjeća “da njegovo vrijeme polako prolazi”, inspiracije za pisanje i slikanje mu i dalje ne nedostaje.
- Pisanje me ispunjava. Kroz svoja djela želim ostaviti trag za buduće naraštaje. Netko iza sebe ostavi nešto materijalno, a netko ono što stane u srce. Prije je bilo nezamislivo da se netko na selu može baviti stvaralačkim radom, ali pisanje mi daje nadu. Meni je u životu bilo suđeno pisati i baš ta knjiga, koju danas sve slabije koristimo, usmjerava nas prema višoj svjesnosti. Zemlju i knjigu nikada nitko neće podjarmiti, jer na zemlji živimo, a knjiga nas uči. Pišem zato što moram i knjiga mi je postala veliki prijatelj. Moji Voćanci polako napuštaju ovaj kraj, ali kroz ove priče ostavljamo svoj trag...
