Osim kao dugogodišnji ravnatelj Centra za socijalnu skrb prof. Nikola Dugandžić u Varaždinu je ostavio trag i kao osnivač prenoćišta za beskućnike “Novi put”. Kad je osnovana 2001. godine, to je bila jedna od prvih takvih ustanova u Hrvatskoj. Za svoj dugogodišnji rad s najranjivijim skupinama u društvu ove je godine dobio nagradu Grada Varaždina za životno djelo.
Rad počeo s mladima
Iako u mirovini i dalje svakodnevno dolazi u prenoćište u kojem je trenutačno smješteno devetero korisnika. Upravo je u tom prostoru, dalekih 60-tih godina prošlog stoljeća, započeo svoju profesionalnu karijeru. Nakon završene varaždinske Gimnazije i Pedagoške akademije u Čakovcu, prvo radno mjesto bilo mu je u Omladinskom prihvatilištu koje je tada djelovalo u istom objektu u kojem je danas prenoćište za beskućnike, u Vodnikovoj ulici.
Nakon nekoliko godina zaposlio se u Centru za socijalnu skrb gdje je radio na udomiteljstvu i maloljetničkoj delinkvenciji te je dvadeset godina bio ravnatelj Centra. Paralelno je završio i Fakultet za defektologiju. Tijekom 90-tih godina obavlja dužnost voditelja ureda za prognanike i izbjeglice za četiri županije sjeverozapadne Hrvatske. Tom je prigodom objavio knjigu o životu prognanika i izbjeglica u Varaždinu pod naslovom “Varaždine, hvala ti”.
Godine 2001. pokreće inicijativu za otvaranje prenoćišta za beskućnike. Bilo je to tek treće takvo mjesto u Hrvatskoj i društvena inovacija koja je uvelike pridonijela razvoju ne samo prenoćišta za beskućnike, već i drugih socijalnih usluga.
“Bilo je vizionarski prepoznati beskućnike kao najisključeniju skupinu naših sugrađana”, stoji u obrazloženju nagrade Grada Varaždina, i to jedanaest godina prije nego što su beskućnici Zakonom o socijalnoj skrbi definirani kao posebna korisnička kategorija. Godine 2011. osniva udrugu “Novi put” s ciljem razvoja skrbi za beskućnike, ne samo u Varaždinu, već u cijeloj zemlji.
Doživljavaju ga kao autoritet
Odakle afinitet prema socijali i radu s ljudima koji nose breme teških životnih priča, pitali smo gospodina Dugandžića.
- Nitko ovdje ne dođe iz gluposti, to su teške životne situacije. Najčešće dođu povratnici s odsluženja kazne zatvora, razvedeni, alkoholičari, narkomani, ljudi koji nemaju gdje otići. Ima i onih koje znam još dok sam radio u sustavu udomiteljstva, sve se to vrti iz generacije u generaciju. Ima onih koji ne žele ovdje biti jer se moraju držati reda, svatko ima neku obavezu; treba počistiti, zaliti cvijeće, a nekima to ne odgovara - govori pokazujući na veliko dvorište s plastenicima i voćnjakom, koje sami održavaju.
U kontaktu s korisnicima, kaže, nikad nije imao problema jer ga svi doživljavaju kao autoritet. Osim stalne socijalne radnice, u udruzi s korisnicima povremeno rade i drugi stručnjaci, poput psihologa i medicinske sestre, a svakog se tjedna organiziraju kreativne radionice i slične aktivnosti.
Kroz razgovor prisjeća se i vlastitog životnog puta i djetinjstva kojeg je proveo na različitim lokacijama živeći između razvedenih roditelja, pa kod stričeva i tetki, a nekoliko se godina školovao i u križevačkom sjemeništu, kod salezijanaca. U Varaždinu je dugo godina bio podstanar i doživio je puno lijepih, ali i teških trenutaka. No upravo su ga te životne nedaće i senzibilizirale za rad s ljudima koji su u nekoj životnoj potrebi.
Slike iz djetinjstva
- Ovaj vas posao nekako tjera da učinite sve što možete. Koliko me puta policija zvala usred noći i nikad mi nije bilo teško odazvati se. Ni ne razmišljaš u tom trenutku o sebi, nego jednostavno obavljaš sve što treba. Možda je dijelom za sve to zaslužan i moj vlastiti životni put. Kad sam radio na udomiteljstvu i obilazio udomiteljske obitelji, uvijek sam se prisjećao kako je meni bilo u tim godinama. Jest da su to bili moja teta ili stric, koji su mi puno pomogli, ali su oni imali i svoju djecu i uvijek se pomalo osjećaš kao da si u drugome redu - govori nam na koji se način identificirao s djecom koja su trebala skrb udomitelja.
Stambena zajednica
U prenoćištu ima i onih koji se uspiju zaposliti, no to su uglavnom mala primanja, s kojima je teško samostalno živjeti bez vlastitog životnog prostora. Stoga bi bilo dobro kad bi od Grada mogli dobiti i prostor za osnivanje stambene zajednice, kaže Nikola Dugandžić koji je i na svečanoj dodjeli nagrade za životno djelo istaknuo da “kao zajednica ne okrećemo glavu od potrebitih u društvu”.
Na pitanje, kako ustrajati i biti motiviran radeći često “Sizifov posao” s ljudima od kojih se najčešće ne mogu očekivati znajačajnije promjene, on jednostavno odgovara - “uvijek treba imati vjere u čovjeka”. Pritom također ističe da svega ovoga ne bi bilo bez kontinuirane podrške Grada Varaždina, njegove obitelji i brojnih suradnika i djelatnica s kojima je radio tijekom života.
Potreba za kontejnerom!
Prenoćište za beskućnike “Novi put” djeluje u središtu Varaždina u Vodnikovoj ulici. Dosadašnjim donacijama ustanova, udruga i pojedinaca na postojećem su objektu dograđeni nadstrešnica i spremište. Također su uređeni plastenici u kojima korisnici uzgajaju krumpir i drugo povrće, a vode brigu i o voćnjaku. Prenoćište na gornjoj etaži, osim spavaonica, ima i prostoriju za kreativne radionice i slične aktivnosti. No kad bi se nabavio vanjski kontejner, koji bi služio kao radni prostor, ta bi se prostorija mogla urediti u dodatnu spavaonicu, prema potrebi, ističe naš sugovornik.
