Običaji uz blagdan Svih svetih u narodu su vezani uz kult pokojnika, ali i uz iskazivanje simpatije i naklonosti između djevojaka i mladića stasalih za ženidbu.
Prije samog blagdana grobove pokojnika bilo je potrebno urediti, tj. prekopati i s njih odstraniti izraslu travu te učvrstiti stare ili izraditi nove križeve nad grobovima kako bi se na njih postavilo vijence od cvijeća i zelenila. Grobove se moglo zasipati pijeskom ili pijeskom učiniti znamen križa preko čitave površne groba.
Glavni ukras grobova bili su vijenci. Posao pletenja vijenca bio je isključivo posao žena. One su u svojim vrtovima uzgojile tzv. sesvečke rože ili gumbeke, uglavnom u bijeloj boji. Nekoliko dana pred sam blagdan žene su odlazile u šumu brati zelenilo za vijence. Ubirale su risje i bušpanj. Za zelenilo se znalo koristi i svježe jelove grančice.
Vijenac se izrađivao na drvenom okruglom obruču kojeg su muškarci dobili svijanjem ljeskove grane ili stabljike kupine. Zelenilo i cvijeće vezivalo se za ljeskovu granu špagom ili domaćom konopljinom pređom. Vijence se plelo navečer uoči samog blagdana Svih Svetih. Ispletene vijence se zatim vješalo na vanjske stijene kuća ili na daščane ograde trjemova. Djeca bi ponekad znala obilaziti selom te gledati tko ima najljepše vijence u selu. Ujutro na sam blagdan Svih svetih gazda obitelji bi odnosio vijence na groblje. Vijence bi odnosio na groblje uz pomoć dužeg štapa. Prvo bi vijence nanizao na štap, a potom bi jedan kraj štapa prebacio preko ramena. Ponekad se u drveni obruč znalo ugrađivati i križec, križić, od ljeskovih grana. Ovaj je umetak omogućavao ženama da cvijećem i zelenilom ispune i središnji dio vijenca.
Svečani blagdanski objed
Uz pripremu vijenca, žene su brinule da se za blagdan uredi i kuća pa su obično dan ili dva prije samog blagdana pripremale vapno i bijelile unutrašnjost kuća. Ponekad su znale premazivati i vanjske stijene kuća. Uz posao bijeljenja, žene su imale obavezu pripremiti i svečani blagdanski objed. Tradicijski je jelovnik nalagao da se na blagdan Svih svetih na stolu nađe pečena raca z mlincima. Uz pečenje se služila i salata od crvenog zelja. Pečenju je morala prethoditi juha s rezancima. Objed bi završavao zdiganjkom ili gibanicom, kolačem od dizanog tijesta s nadjevom od oraha, maka, rogača ili svježeg kravljeg sira.
Na sam blagdan odlazilo se na sv. misu, a potom na groblje upaliti pokojnicima svijeće. Mladež bi groblje posjećivala u ranim poslijepodnevnim satima, negdje oko tri sata, kada bi i župnik došao blagosloviti grobove pokojnika. Mladići bi se obično skupili na ulazu u groblje te bi ondje očekivali dolazak djevojaka. Mladić koji je želio izraziti svoju naklonost određenoj djevojci u Madžarevu bi djevojci na ulazu na groblje kredom načinio znak križa na leđima. Govorilo se da je pucu zakredal, odnosno označio svojim znakom. Bio je to znak ostalim mladićima, ali i široj seoskoj zajednici da je mladić djevojku zavolio i da će ona tijekom studenog ili u vrijeme božićnih blagdana imati snoboke, tj. mladić će je doći isprositi za ženu. Na Visokom mladić djevojku nije obilježavao kredom već bi joj na ulazu u groblje malim škaricama odrezao završetak kite tj. pletenice kose.
Po završetku blagoslova groblja, pojedinci su znali zvati župnika na grobove svojih pokojnika kako bi još dodatno za njihove duše izmolio molitvu i grobove im blagoslovio svetom vodom. Uvečer se toga dana na stolu ostavljalo vina i kruha te nešto i druge blagdanske hrane kako bi duše predaka koje će te noći posjetiti kuću imale okrepu i osjećale se dobrodošlo.
U tradicijskom gospodarskom kalendaru blagdan Svih svetih označavao i kraj ispaše stoke na otvorenom. Djeca i mladi, koji su marljivo pasli blago od Jurjeva, tog su dana na pašu ponijeli bolji objed, kruh i pečeno meso. Bila im je to svojevrsna nagrada. Taj se objed u Visokom nazivao sesveček.
Dobročinstva grofice Lujze
U Madžarevu je pak blagdan Svih svetih bio povezan i s dobročinstvima Lujze grofice Erdődy. Ona je uoči blagdana siromašnoj školskoj djeci u Općoj pučkoj školi dijelila zimske odjevne predmete. U Spomenici škole je zapisano da je Lujza grofica Erdődy 1892. godine djeci podijelila 48 kaputa, 46 pari čarapa, 12 šalova i 13 rubaca. Vrijedno je spomenuti da je svaki učenik dobio i jedan kruščić.
Ovaj je zapis poslužio članovima Kulturno umjetničke udruge "Magda i Luisa“ da osmisle jestivi suvenir novomarofskog kraja pod nazivom "Kruščići grofice Lujze“. Suvenir je zamišljen kao vrećica, ručno šivana po uzoru na nekadašnje vreće, žakle, koji su služili za prenošenje brašna iz mlinova kući, izrađena od kupovnog platna tzv. žutice, sličnog domaćem tkanju, s izvezenim mnogramom grofičina imena i prezimena (L. E.). Unutrašnjost vrećice popunjava se malim trajnim kruščićima od domaćeg pšeničnog brašna dobivenog mljevenjem pšenice u vodenici uz dodatak sjemenki lana. Sjemenkama lana pripisivana su ljekovita svojstva, a suhe sjemenke lana djeca su običavala jesti kao poslasticu.
- Darivanje kuha zabilježeno je u svadbenim i porodnim običajima novomarofskog kraja - običaj je nalagao da se djetetu nikada ne uskrati kruh te se svakom pridošlom djetetu u kuću nudilo ili darivalo komad kruha. Lujza grofica Erdödy živjela je ovo nepisano pravilo izlazeći ususret potrebitima – istaknuo je Tibor Martan, dipl. etnolog i predsjednik Kulturno-umjetničke udruge "Magda i Luisa".
