Naš poznati televizijski novinar i publicist Martin Lukavečki, već više od 30 godina zorno dokazuje da za dobru televizijsku reportažu nije nužno ploviti morima Polinezije ili se penjati na himalajske vrhove.
Svoje izvrsne reportaže, koje je snimio tijekom svoje tridesetogodišnje novinarske karijere Martin Lukavečki je objavio u knjizi putopisnica “Oteto zaboravu”, koja je doživjela već drugo izdanje.
- Ljudi se vole vraćati u prošlost, a u mojoj knjizi su objavljeni i tekstovi kao i fotozapisi nastali i prije 30 i više godina. U vrtlogu modernog nestale su mnoge stoljetne hižice, a nažalost među živima nema ni mnogih mojih sugovornika, tako da te sličice svjedoče o jednom vremenu - ljudima, običajima, tradiciji. Iznenadio me interes za knjigu i to ne samo ljudi iz Varaždinske županije. U knjizi je na primjer, samo jedan tekst vezan uz Međimurje, a nedavna promocija u Goričanu bila je dobro posjećena. Ljude ne zanima samo što se događa u njihovu dvorištu. Mnogima je zgodno saznati nešto o povijesti kraja iz kojeg vuku svoje korijene. A slika sela se kroz desetljeća promijenila. Da su se te promjene dogodile ranije, da je prije bilo toliko investicija u infrastrukturu kao danas, naši bregi ne bi bili toliko ni zapušteni ni prazni. Jednostavno, odlazilo se za boljim životom. Na primjer, u Brezovoj Gori, Gornjoj Voći dugo nije bilo vodovoda, imali su slabu struju, loš put. Stoga i ne čudi da su mnogi napustili zavičaj. No, nedavna promocija knjige u Donjoj Voći uvjerila me je da oni koji su ostali brižno čuvaju tradiciju, a oni koji su otišli rado se vraćaju - naglasio je ovaj vrsni televizijski reporter, što je bio povod za razgovor.
Kobila šči
U svojim reportažama zabilježili ste mnoge tradicijske običaje?
Raditi reportaže o običajima pravo je zadovoljstvo. Danas na selu više nema puno ljudi s kojima možete razgovarati o primjerice, čeharama, kolinju, luzanju koščic, trebljenju kuruze i drugim sličnim događanjima na kojima bi se okupilo cijelo selo. Seoske su zajednice bile složne. Ljudi su se i svadili i sudili, ali su se držali zajedno i bili su spremni pomoći jedni drugima. Svi su o svima znali - i tko je s kim i ko kaj ima, i kaj se jede i tko se je sinoć napil. Danas to više nije slučaj. Ja sam imao tu sreću da sam na Hrvatskoj televiziji počeo raditi reportaže o životu ljudi na selu. Odlazili smo na brege, mjesta do kojih je trebalo pješačiti i po dva sata. A za reportažu vam je potrebno vrijeme. Zahvaljujući svojem prvom uredniku, dragom kolegi Zlatku Mehunu, ni to nije bio problem. Posebno mi je zanimljivo bilo uskrsno vrijeme, gradnja vuzemlica, ili vuzelnica. Paljenje uskrsnih krijesova u ladanjskom i klenovničkom kraju, Kameničkom Podgorju, Kamenici, Lukavcu je doista posebni doživljaj i trebalo bi se potruditi da one budu zaštićene kao kulturno dobro.
Nakon što je objavljena moja knjiga, ljudi me često pitaju zašto nema ništa iz njihova mjesta. Razumijem zanimanje, ali za to bi trebao izdati knjigu od barem pet debelih tomova. Nije mi teško pronaći zanimljivu priču, a dosad nisam imao problema ni sa sugovornicima. Nastojim vjerno zabilježiti doživljaj i događaj. Raditi reportaže je najljepši dio novinarskog posla. Sugovornicima doduše, ponekad treba dati vremena da steknu povjerenje i da otvore dušu. Za dobar je razgovor ključna baš ta neposrednost i povjerenje. No, da biste napravili priču morate znati ponešto i o kraju, običajima, povijesti tog mjesta. Jednostavno, trebate se pripremiti. Naš kraj fascinira poviješću, legendama, zanimljivostima, dragim ljudima. Prekrasna su snimanja na terenu, ali i zahtjevna. Na primjer, za televizijsku reportažu presudna je suradnja cijele ekipe - novinara, kamermana, tonca, montažera. Bez kolega iz tima nemoguće je napraviti dobar prilog.
Koliko su se promijenili božićni običaji po našim selima?
Sjećam se Božića mog djetinjstva, u mojem Lukavcu, gdje smo Božić slavili skromno, bez današnje pompe i blještavila, ali s velikom radošću. Ljudi bi ukrasili prozore adventskim vijencem i raspelom, u kući bi okitili borek, uredili betlehem. Išlo se od hiže do hiže vidjeti tko ima ljepše jaslice. Na polnoćku u Tužno, u kapelicu svetog Antuna, išlo se pod bakljama. Dubok snijeg uska tir, oštra zima, sve je to bio posebni doživljaj. U klenovničkom kraju, u Plemenšćini, bilo je i natjecanja tko će imati ljepše jaslice. Nažalost, i taj je lijepi običaj danas samo lijepo sjećanje.
Koji su Vam tradicijski običaji o kojima ste pisali ostali u posebnom sjećanju?
Posebno su me oduševili vapnari u Presečnom, u kojem je nekoć bilo čak 26 vapenica, pa je bilo i ideja da se barem jedna od njih zaštiti i sačuva. Nažalost, to se nije dogodilo. Kad ima žara ima i nade, a kada se nešto ugasi puno je teže ponovo zapaliti vatru. Zanimljiva je priča o Željeznici, o mlinarima, ugljenarima, pilanama. Stoljetnoj tradiciji danas nema ni traga. Od brojnih ivanečkih mlinova na Bistrici opstao je samo jedan jedini u Prigorcu. Žao mi je da nije sačuvan mlin kod Štabi, nedaleko od izvora Lonje. Zanimljive su te naše rječice Bednja, Lonja, Plitvica. Njen izvor domaći ljudi nazivaju - Kobila šči. Vozači, posebice stranci, na GPS-u upišu Plitvice, pa umjesto na Plitvičkim jezerima završe u Plitvici Voćanskoj!
Preko 2000...
U tih tridesetak godina napravili ste stotine reportaža. Jesu li one sačuvane?
Neke materijale sam uspio sačuvati, neke, nažalost, nisam. Imam arhivu od nekih dvije tisuće reportaža, imam sačuvane i neke radijske emisije koje sam radio s legendom Radio Varaždina, pokojnim kolegom Marijanom Vukovićem, ali i neke koje su emitirane na Radio Ivancu, gdje sam bio jedan od prvih suradnika. Puno je ispisanih rokovnika, na desetke snimljenih audio kazeta, niz reportaža objavljenih u novinama, pa i u Varaždinskim vijestima. Ali, nažalost, puno je toga i izgubljeno. Žao mi je što nisam sačuvao prvu reportažu objavljenu u Plavom vjesniku. Riječ je o igranju stolnog tenisa na praznim klupama zagrebačkog Dolca.
Iako ste u mirovini, kao vanjski suradnik HTV-a i dalje redovno objavljujete svoje reportaže?
Moja novinarska bilježnica nikada nije prazna, uvijek imam barem nekoliko ideja za nove reportaže, uvijek imam nešto u rezervi. Često znam nazvati ljude o kojima sam radio priče, a oni mi kažu: "Pa kak ste se mene zmislili nakon tolko vremena?" Novinarstvo je znatiželja. Iako sam obišao mnoga mjesta, veselim se svakom novom izazovu, svakom novom susretu i svakoj novoj reportaži.
