Naš poznati televizijski novinar i publicist Martin Lukavečki, već više od 30 godina zorno dokazuje da za dobru televizijsku reportažu nije nužno ploviti morima Polinezije ili se penjati na himalajske vrhove. Svoje izvrsne reportaže, koje je snimio tijekom svoje tridesetogodišnje novinarske karijere Martin Lukavečki je objavio u knjizi putopisnica “Oteto zaboravu”, koja je doživjela već drugo izdanje.
- Ljudi se vole vraćati u prošlost, a u mojoj knjizi su objavljeni i tekstovi kao i fotozapisi nastali i prije 30 i više godina. U vrtlogu modernog nestale su mnoge stoljetne hižice, a nažalost među živima nema ni mnogih mojih sugovornika, tako da te sličice svjedoče o jednom vremenu - ljudima, običajima, tradiciji. Iznenadio me interes za knjigu i to ne samo ljudi iz Varaždinske županije. U knjizi je na primjer, samo jedan tekst vezan uz Međimurje, a nedavna promocija u Goričanu bila je dobro posjećena. Ljude ne zanima samo što se događa u njihovu dvorištu. Mnogima je zgodno saznati nešto o povijesti kraja iz kojeg vuku svoje korijene. A slika sela se kroz desetljeća promijenila. Da su se te promjene dogodile ranije, da je prije bilo toliko investicija u infrastrukturu kao danas, naši bregi ne bi bili toliko ni zapušteni ni prazni. Jednostavno, odlazilo se za boljim životom. Na primjer, u Brezovoj Gori, Gornjoj Voći dugo nije bilo vodovoda, imali su slabu struju, loš put. Stoga i ne čudi da su mnogi napustili zavičaj. No, nedavna promocija knjige u Donjoj Voći uvjerila me je da oni koji su ostali brižno čuvaju tradiciju, a oni koji su otišli rado se vraćaju - naglasio je ovaj vrsni televizijski reporter, što je bio povod za razgovor.
U svojim reportažama zabilježili ste mnoge tradicijske običaje?
Raditi reportaže o običajima pravo je zadovoljstvo. Danas na selu više nema puno ljudi s kojima možete razgovarati o primjerice, čeharama, kolinju, luzanju koščic, trebljenju kuruze i drugim sličnim događanjima na kojima bi se okupilo cijelo selo. Seoske su zajednice bile složne. Ljudi su se i svadili i sudili, ali su se držali zajedno i bili su spremni pomoći jedni drugima. Svi su o svima znali - i tko je s kim i ko kaj ima, i kaj se jede i tko se je sinoć napil. Danas to više nije slučaj. Ja sam imao tu sreću da sam na Hrvatskoj televiziji počeo raditi reportaže o životu ljudi na selu. Odlazili smo na brege, mjesta do kojih je trebalo pješačiti i po dva sata. A za reportažu vam je potrebno vrijeme. Zahvaljujući svojem prvom uredniku, dragom kolegi Zlatku Mehunu, ni to nije bio problem. Posebno mi je zanimljivo bilo uskrsno vrijeme, gradnja vuzemlica, ili vuzelnica. Paljenje uskrsnih krijesova u ladanjskom i klenovničkom kraju, Kameničkom Podgorju, Kamenici, Lukavcu je doista posebni doživljaj i trebalo bi se potruditi da one budu zaštićene kao kulturno dobro...
Više pročitajte u novom broju Varaždinskih vijesti...
