Knjiga "Slučaj vlastite pogibelji" najprodavanija je beletristika u hrvatskim knjižarama, a njezin autor međimurskih korijena i profesor na Odsjeku za germanistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu Kristian Novak posljednjih je mjeseci rado viđen gost i sugovornik brojnih emisija i intervjua. Paralelno s objavom knjige, HNK Varaždin postavio je na scenu predstavu, čiji je scenarij rađen prema romanu, i koja privlači ne samo lokalnu nego i publiku iz Zagreba, Slovenije...
Varaždinska publika sad će imati priliku uživo upoznati autora kojem je očigledno, osim tema i likova o kojima piše, također važna i interakcija s čitateljima, ako i otisak koje njegovo štivo ostavlja u njima. Promocija knjige održava se na Sceni Rogoz, danas s početkom u 19 sati, te nam je to bio povod za razgovor s autorom.
Kako komentirate ovakvu popularnost knjige, i to ne samo u Hrvatskoj nego i šire jer knjiga se već čita i u Srbiji, Sloveniji, Bosni i Hercegovini?
Sretan sam što je knjiga tako zaživjela. To ne možeš nikad predvidjeti. Kad završim knjigu, uvijek sam dosta razočaran krajnjim ishodom, a sad je već treći put stvarnost opovrgnula moje mišljenje. Mislim da je uspjeh vezan i za dosadašnji "kapital", već imam neku čitateljsku bazu, iako knjige objavljujem u velikim vremenskim razmacima. Dio uspjeha je vezan i za činjenicu da je riječ o priči koja je nadahnuta istinitim događajem kojeg se ljudi iz sjeverozapadne Hrvatske još sjećaju. No, javljaju mi se ljudi i iz Srbije, BiH i Slovenije koji su doživjeli nešto slično ili poznaju nekog tko je doživio nešto slično.
Iako su “Črna mati zemla” i “Ciganin, ali najljepši” također vrlo čitani, čini se da Vas je ova treća knjiga vinula među zvijezde. Kako se nosite s tom ulogom?
Nije baš da me ljudi prepoznaju na ulici, ali vidim to po književnim večerima koje budu dupkom pune. Nedavno sam imao promociju knjige u svom Čakovcu, prije toga u Dubrovniku i uvijek bude stotinjak ljudi i više. Ljude zanima što imam za reći i uvijek ima nekih zanimljivih pitanja koja me navode na propitivanje nekih mojih stavova, ali iz njih saznam i na koji je način tekst odjeknuo. Ovaj dio zna biti i naporan jer se iscrpim na pisanju knjige, a onda tek slijedi pravi posao. Ali na to sam pristao i priželjkivao sam ovakav odjek dok sam pisao tu priču, jer mislim da je važna, i bilo bi sad glupo od mene da se pravim da me nema.
Struktura romana je vrlo dinamična, bazirana na žustrim dijalozima i čita se gotovo u dahu, poput "krimića".
Izazov mi je napisati knjigu koja će čitatelja vući iz poglavlja u poglavlje. Moji prvi čitatelji su starija sestra i supruga koje su dosta nestrpljive i ako im prvih nekoliko stranica bude dosadno, odustat će od čitanja. Zato moji likovi moraju biti aktivni i u svakoj sceni tražim neku napetost. Već je Aristotel ustanovio daj dramatski trokut prema kojem se radnja razvija do vrhunca nakon kojeg slijedi rasplet. Pišem o onome što je, po meni, vrijedno ispričati, a to ne počinje rođenjem likova nego je to nekakva kriza koja ih je iz korijena promijenila i potpuno izokrenula njihov svijet. Moj je zadatak kao autora ispisati tu krizu i reuzultat toga je onda dinamično štivo. Ali, ne smeta mi usporedba s krimićima jer je teško napisati i dobar krimić. Mene zanimaju prije svega međuljudski odnosi i "Slučaj vlastite pogibelji" je na prvome mjestu drama obitelji koju je sudbina više kaznila nego što to itko zaslužuje i koja se mora nositi s tom tragedijom.
Kao ishodište romana odabrali ste vrlo intimnu i osjetljivu priču, a njezina je objava, čini se, djelovala vrlo katarzično.
Zanimljivo je da mi stižu reakcije ljudi koji su se na neki način pronašli u ovoj priči. Javljaju mi se ljudi ne samo iz sustava policije, nego i iz sustava zdravstva, školstva, sudstva, socijalne skrbi... i to ne samo iz Hrvatske nego i iz susjednih zemalja, a koji su na neki način doživjeli nešto slično ili znaju nekoga tko se sučio s tako nečim. Pitanje korupcije i borbe pojedinca sa sustavom na našim prostorima još uvijek završava tako da pojedinac mora kapitulirati, prije ili kasnije, jer je sustav prejak, i ljudi se nalaze u toj priči.
Koliko se pojedinci mogu oduprijeti pritisku sustava i u kojoj mjeri on određuje našu "sudbinu", baš kao i u antičkoj Antigoni? Je li mudrije prilagoditi se i "naučiti plivati" ili biti hrabar i zauzeti se za svoja uvjerenja?
Moja se fikcija dobrim dijelom bavi tim pitanjem, ali bez namjere da dam konačni odgovor jer to svatko mora odlučiti za sebe. Treba li prešutjeti neke stvari da spasiš živu glavu i tako osiguraš sebi komotniji život ili ići đonom na ljude koji su moćniji od tebe? Imam osjećaj da sam ispričao "storije" ljudi koji su hrabriji od mene i mislim da nam je svima malo više te hrabrosti da bismo kao ljudi i društvo brže napredovali. Svatko od nas u nekom trenutku pristaje na sustav korupcije. Uzmite samo primjer kad vam se razboli netko od bližnjih. Prvo što ćete pomisliti je, kako doći do nekoga tko može pomoći, pa ako treba i nekome platiti, samo da moja obitelj bude ok. Kad se odmakneš od toga, vidiš da u toj korupciji svi pomalo sudjelujemo, ali smo na kraju i svi gubitnici tog sustava.
Cijeli intervju možete pročitati u novom broju Varaždinskih vijesti.
