Objavljena je knjiga o Ivanu Meseku, varaždinskome umjetniku, najpoznatijem po performansima, koja je predstavljena u Muzeju suvremene umjetnosti. Uoči promocije izveo je performans „Posvećenje proljeća“, koji vizualno podsjeća na „Sonata za tri bubnja i dvije motorne pile“, koji je izveo na otvorenju jednog Trash film festivala i na fluxusovskom je tragu spajanja života i umjetnosti.
Knjiga prati Mesekov umjetnički rad posljednjih 25 godina, a koautor je Branko Franceschi, s kojim profesionalno surađuje gotovo dva desetljeća, a ta se dugovječnost pokazala ključnom za dubinski pogled u rad Ivana Meseka.
– Tijekom suradnje razvilo se i prijateljstvo te je pogled na ono što radim višedimenzionalan. Branko Franceschi zna i moje privatno okruženje i turbulencije. Ograničili smo se na radove s područja performansa, urbanih intervencija, umjetničkih akcija, instalacija i videa. „Klasičnije“ medije, kojima se isto bavim, izostavili smo kako bi knjiga bilo koncepcijski jasno, čitko, kronološki postavljeno djelo – rekao je u razgovoru za Varaždinske vijesti.
Pripreme su trajale dvije godine i nije bilo lako pronaći sve materijale, jer performansi ostaju samo u sjećanju autora i publike na izvedbi te u obliku video i foto dokumentacije. Pronaći kvalitetnu fotografiju od prije 20 godina ili tada još originalni film s fotografijom ili se sjetiti fotografa koji je možda fotografirao, bio je ponekad „šerlokholmsovski“ zadatak.
Kako se postaje performer, treba li ići u školu ili na fakultet ili to čovjek nosi u sebi?
Pitanje je to koje se može i generalno postaviti „kako se postaje umjetnik“: rađa li se čovjek s time, ili se treba educirati, ili to može biti svatko. Ne volim generaliziranje, a još manje mistificiranje. Ima umjetnika koji nisu prošli formalnu akademsku edukaciju, pa su ipak dosegli zavidne razine umjetničkog stvaranja, a ima i onih koji su završili akademiju, pa se poslije umjetnošću uopće više nisu niti bavili. No, opet, nije svatko tko prije pola godine uzme kist u ruke i umjetnik, kao što onaj tko si stavlja na kurje oči vlastitu biljnu mast nije automatski liječnik. I umjetnost performansa ima svoje „zakonitosti“, a kao medij i nije nešto od jučer. Povijest seže do 60-tih godina 20. stoljeća, pa i do avangardnih kretanja s početka stoljeća (nadrealisti, dadaisti,…), a kao forma je postao jednakovrijedni izražajni medij koji se podučava na umjetničkim školama.
Cijeli intervju pročitajte u novom broju Varaždinskih vijesti
