Za Mimicu, Vrdoljaka, Tadića i Papića čuli su mnogi. No, koliko ljudi poznaje rad varaždinskog režisera Matije Benića? Matija ima 22 godine i student je Režije na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Dosad je izradio brojne kratke filmove, kao i amaterski dugometražni “Sve je u dimu”. Njegov najnoviji kreativni izražaj obuhvaća dugometražni film “Povjerenje”, koji će se premijerno prikazati 18. srpnja na Pula film festivalu. Upravo ovakav uspjeh, u tako mladim godinama, potaknuo nas je da porazgovaramo s Matijom, koji nam je otkrio kako je nastao njegov posljednji film, je li teško u današnje vrijeme snimati filmove, tko mu je najveća podrška, a tko su mu uzori i kako to da se njegov film našao na najstarijem hrvatskom filmskom festivalu koji se održava još od 1954. godine.
Varaždin 2025. i štrajk
O čemu se radi u filmu “Povjerenje”?
Film prikazuje Varaždin 2025. godine za vrijeme velikog štrajka Čistoće. Pratimo glavnog lika, Krstu, koji radi u misterioznoj Agenciji, organizaciji u kojoj možete unajmiti ljude da vas slušaju. Na jednom od tih saslušanja Krsto saznaje da čovjek drži djevojku zarobljenu u podrumu te ju on odluči spasiti. Jako nam je bilo stalo do filma zbog lokalne problematike koje se film dotiče, a i zbog tama o kojima se progovara u filmu, poput komunikacije u bliskim odnosima, moralne odgovornosti i naravno, povjerenja.
Kako je započelo stvaranje filma?
”Povjerenje” je počeo kao film o agenciji koja starim ljudima omogućuje da “unajme” nekog tko bi ih slušao. Do te ideje došlo je razmišljanjem o starim ljudima i usamljenosti koju osjećaju. Na kraju smo ostavili samo motiv agencije, i ljude koji slušaju, te to upakirali u žanr trilera. Htjeli smo vidjeti možemo li napraviti žanrovski film koji se u svojoj ideji odmiče u realnosti na potpuno svakodnevan način. Za mene je ovaj film o tome što znači odrasti, o tome što želimo od života i kako ga želimo živjeti, što znači imati posao koji umara i kojeg ne želimo raditi. Vjerujem da su to teme koje muče većinu mladih ljudi, pa tako i nas koji smo radili ovaj film.
U filmu “Povjerenje” pojavljuju se i poznati glumci poput Hane Hegedušić, Marinka Prge, Ivane Zanjko i Jana Kerekeša. Kakva je bila suradnja s njima?
Doista smo sa svima divno surađivali, svi su bili vrlo strpljivi i obzirni. Sretni smo što su nam pristali pomoć i mogu reći da smo zadovoljni rezultatom.
Tko je sve radio na filmu?
Scenarist Filip Rutić, snimateljica i producentica Vida Žagar, Jura Ruža, Hana Kunić i Karlo Bernik u glavnim ulogama, Leticija Rojc kao kostimografkinja i scengrafkinja, Anton Weisz tonski snimatelj, Manuel Babić potpisuje montažu, Jurica Pađen tonski je majstor i Arian Peharda kao skladatelj. To je samo mali dio ekipe koja je velika i koja nam je beskrajno pomogla. Stalno nam dolaze nova lica i sve nas je više.
Kako to da ste se odlučili na dugometražni film? Je li bilo puno razlika u snimanju u odnosu na dosad?
Proces je potpuno drugačiji u pripremi kratkog ili dugog filma. U kratkom filmu puno je lakše kontrolirati stvari i pripremiti svaku sitnicu. Kod “dugog metra” treba uzeti u obzir da su naša snimanja dosta gerilska: uvijek vas nešto iznenadi jer je toliko stvari “u igri” da ih je nemoguće sve kontrolirati. No, to je i onaj zabavan dio procesa, improvizirati i smišljati rješenja vrlo je kreativno. Najveće su lekcije obično tehničke prirode: razmišljaj o cjelini, a ne o sceni, pazi na ritam filma, krati i dodaj, ubrzaj i uspori.
Postoje li poveznice među filmovima koje ste dosad snimili?
Tema koja se provlači kroz naše filmove već neko je vrijeme komunikacija, zapravo - loša komunikacija. Likovi, a i mi s njima, bore se da kažu što misle, a često niti sami nisu sigurni što misle. Ne znaju kako komunicirati svoje želje i probleme i to obično dovodi do sukoba. Povjerenje je neki logičan nastavak istraživanja o komunikaciji i u filmu “Povjerenje” zapravo je komunikacija dovedena u ekstrem. Ljudi koji nemaju s kim komunicirati što ih muči mogu unajmiti ljude koji će ih saslušati.
Kao aktivist sudjelovali ste u mnogim građanskim akcijama. Kako se taj Vaš angažman odrazio na film “Povjerenje”?
”Povjerenje” je politički angažiran film: direktno progovara o važnoj i politiziranoj temi. No, ta politička pozadina nije bila ishodište filma. Prvo je došla ideja o komunikaciji, zatim likovi i atmosfera, a tema problematike otpada došla je tek na kraju. Osobno se trudim pratiti politiku, no moj jedini politički komentar je angažman kroz filmove. Međutim, moji filmovi nikada ne nastaju s idejom da ćemo napraviti politički film, ali to se ponekad dogodi.
Najviše potrošio - na gablece!
Svoj prvi film snimili ste s budžetom od samo 54 kune. Jeste li s filmom "Povjerenje" došli do troznamenkastog broja?
Da, ovaj puta budžet nam je troznamenkasti! Najviše novaca potrošili smo na rekvizite, znači razne sitnice koje čine scenografiju, tena benzin. Imamo sreće da posjedujemo svoju opremu, bez koje ne možemo raditi, pa ne plaćamo najam. Naravno, nitko ne dobiva plaću koja je obično ogroman dio budžeta i ono što me iznenadilo na profesionalnim setovima, jedan od najskupljih segmenata je hrana. Nahraniti cijelu filmsku ekipu, vjerujte, nije jeftino!
Pisanje scenarija - timski proces
Kakva je bila suradnja između Vas i scenarista filma Filipa Rutića?
Filip Rutić i ja već dugo zajedno pišemo scenarije. Proces je takav da smo u istoj prostoriji kada ih radimo. Obojica razgovaramo o scenariju, razmatramo ideje, tražimo kuda će priča ići dalje, ali on je taj koji sjedi za laptopom i zapisuje.
Tarkovski je jedanput rekao kako "režiser koji izrađuje film u potpunosti temeljen na tuđem scenariju nužno postaje ilustrator". Kako to komentirate?
Ovaj se puta ne slažem s Tarkovskim. Mislim da svaki režiser stavlja nešto svoje u scenarij koji dobije i da ga ne mora nužno sam napisati da bi bio autor. Mislim da svatko treba pronaći proces u kojem najviše uživa, za mene je to zajedničko pisanje.
Čeka se Pula
Je li teško danas raditi filmove? Mogu li se pronaći investitori i filmske kuće te distributeri?
Naravno da nije lako raditi filmove jer to uključuje jako puno uloženog vremena i energije. Ipak, ako postoji najbolje vrijeme za raditi filmove to je danas. Filmska oprema nikad nije bila jeftinija, kao i dostupnost edukacije, a što se tiče investitora, filmskih kuća i distributera, tu je nešto drugačija priča. No, ključ je u pokušavanju. Ako imate dobru ideju i dobar film, netko će to prepoznati.
Što Vam znači prikazivanje filma na jednom od središnjih kinematografskih događaja u regiji?
Cijela filmska ekipa izrazito je sretna i ponosna što nam se film “Povjerenje” prikazuje na pulskom festivalu. Štoviše, to je puno više od onog što smo očekivali! Film smo snimali jer smo ga željeli snimiti i nismo razmišljali o festivalima,, ali ovo je nagrada za naš rad. Nadamo se da će na festivalu biti publike i da će im se svidjeti naš film.
Jesu li film već vidjeli vaši prijatelji i kakve su reakcije?
Film su zasada vidjeli samo ljudi direktno uključeni u postprodukciju: montažer, majstor tona, skladatelj… Svi su pozitivno reagirali na film i osobno smatram kako je film “Povjerenje” korak naprijed od zadnjeg filma koji smo radili. Naravno, uvijek postoji mjesta za napredak i toga smo svjesni, ali trenutno svaki film doživljavamo kao školu i nadamo se da ćemo sa snimanjima samo rasti.
Imate li uzora među režiserima? Koji su Vam filmovi najdraži?
Trenutno najviše volim Johna Cassavetesa i najdraži film mi je njegova “Premijera”. Cijenim i Paul Thomasa Andersona, Pabla Larraina, a od hrvatskih Vatroslava Mimicu i Tomislava Radića
Koji su vaši planovi za dalje? Hoće li i Varaždinci imati priliku vidjeti film?
Pauza. Sada definitivno ide jedna pauza. Imamo nekoliko stvari koje trenutno razrađujemo, sve su još u začetcima, pa nema smisla o njima pisati, ali još je uvijek radno. Nakon Pule, film “Povjerenje” moći će se pogledati i u Zagrebu i u Varaždinu, no još nismo dogovorili točne termine projekcija. Iako, ponavljam, pokušavamo uzeti pauzu. Bit će.
