Godine 1918. u Varaždinu je osnovano dioničko društvo TIVAR (Tekstilna tvornica Varaždin), dok je 1942. izgrađena stambena i činovnička zgrada Tivar (tj. stambeni niz) u Svilarskoj ulici (današnja Ulica Tina Ujevića) prema projektu arhitekta Stjepana Planića. To je jedan od prvih primjera kolektivnog stanovanja u Varaždinu. Planić rješava urbanistički čitavu parcelu te orijentira glavna pročelja niza u smjeru sjever – jug.
Dvije razine zelenila
Osnovnu stambenu jedinicu oblikuje u stambeni niz. Projektom je predviđen niz od četiri stambene jedinice, ali je ostavljena i mogućnost daljnjeg nastavljanja niza. To je vidljivo u detalju trostrešnog krova – bočna istočna strana niza, gdje je predviđeno daljnje širenje – završava sa zabatom. Kako je smatrao da je san svakog čovjeka imati vlastitu kuću s vrtom, oslobađa veći dio prizemlja odižući zgradu na stupove. Pri tome koristi novi materijal moderne, armirani beton, te stvara ispred zgrade ugodan natkriveni prostor za druženje i komunikaciju. Odizanjem zgrade na stupove poštuje modernističko uvjerenje da prostor koji zgrada zauzima na tlu treba nadoknaditi i vratiti u obliku javnog prostora.
Prostor povezuje s parkom ispred zgrade gdje predviđa stabla za hladovinu, klupe za sjedenje, pješčanik za igranje djece pa čak i bazen. U tom razdoblju česta je pojava bazena unutar javnih parkova. Njima se pokušavala povećati higijena stanovništva, budući da kupaonice unutar stambenih jedinica još nisu bile sveprisutne. Kasnije se otkriva kako su bazeni kontraproduktivni s obzirom na to da su rasadnici raznih, a pogotovo kožnih bolesti. Prostor ispred zgrade postaje mjesto druženja stanara te je jedan od prvih primjera modernističkog postavljanja zaštitnog zelenila prema ulici i uvlačenja same zgrade u dubinu parcele u Varaždinu. Na parceli uspostavlja dvije razine zelenila - zaštitno zelenilo prema prometnici kao prostor druženja, te gospodarsko, stražnje zelenilo, tj. prostor vrtova.
U niskom prizemlju svake stambene jedinice smještene su servisne prostorije – drvarnica, praonica, soba za djevojku (služavku) te zakrivljene stube pokraj ulaza koje vode na kat. Dnevna soba smještena je na južnoj strani visokog prizemlja i dugačkim prozorima otvorena prema van, kako bi se dobilo čim više svjetla u prostoru, dok su kuhinja i blagovaonica s manjom lođom (također u visokom prizemlju) orijentirane prema sjevernoj strani i vrtovima. Kuhinja je od blagovaonice odijeljena nizom servisnih prostorija: smočnicom, WC-om i predprostorom. Tom gestom odjeljivanja kuhinje od ostalih prostora, Planić staje iza svojeg uvjerenja da kuhinja treba služiti isključivo kuhanju i biti privatni dio stana, dok blagovanje i dnevni boravak trebaju biti čim veći prostori namijenjeni prvenstveno za druženje. Dnevnu sobu projektira kao prostranu i dobro osvijetljenu te ju povezuje s blagovaonicom velikim dvokrilnim vratima.
Na najgornjoj etaži, odnosno na prvom katu, uz pročelje su smještene tri spavaće sobe i kupaonica, dok su u središtu tlocrta smješteni wc i garderoba. U sanitarijama i kuhinji koristi terazzo kao završnu obradu poda dok u ostalim stambenim prostorima predviđa hrastov parket.
Kvaliteta jedne stambene jedinice vidljiva je u dobrim proporcijama svakog prostora, konstrukciji, kao i u orijentaciji - najosunčanije su one prostorije u kojima se provodi najviše vremena. Vanjski zidovi svake stambene jedinice su nosivi, a unutarnji pregradni čime je dana mogućnost jednostavnog manipuliranja prostorom kasnije, budući da je sve zidove unutar stambene jedinice moguće srušiti. Postignuta je izuzetna fleksibilnost prostora i jednostavna prilagodba različitim korisnicima. U tome se vidi da je Planić puno razmišljao o budućim stanarima te im ostavio mogućnost prilagodbe prostora prema svojim željama i potrebama. Planić je tijekom projektiranja razmišljao i o detaljima zgrade. Sačuvani su originalni elementi kod ulaza u stambenu jedinicu: stepenica sa žardinjerom, rešetka za odvodnju te stojeće strugalo za cipele. U projektu su bili riješeni i detalji ograde oko parcele.
Izvana je niz oblikovan izuzetno jednostavno – trostrešni krov, odignuto prizemlje i lođe s vrtne strane te ritam uličnih prozora koji prati nizanje stambenih jedinica. Vanjski izgled niza do danas nije puno promijenjen, a ni dogradnja nikad nije izvedena. S prednje strane nalazi se samo zaštitno zelenilo bez klupa i pješčanika, a bazen, koji je nekad postojao, danas je zatrpan. Prostor nekadašnjih vrtova sa stražnje strane zamijenjen je garažama, a također je zatvoren i dio lođa.
Pad stambenog standarda
Ako povučemo paralelu između tadašnje i sadašnje situacije u arhitekturi, vidi se da je stambeni standard pao. Planićev stambeni niz na parceli ima dvije vrste zelenila: zaštitno ispred zgrade i vrtove sa stražnje. Danas imamo situaciju da se parcela maksimalno izgrađuje i asfaltira radi sve veće potrebe za parkirališnim mjestima stanara pojedine zgrade. To je posljedica gradnje višestambenih zgrada na parcelama koje su nekada bile parcele sa stambenim kućama. Uslijed nedostatka prostora, nema mjesta za zelenilo. Također, kvadratura jedne stambene jedinice ovog stambenog niza znatno je veća od kvadrature stanova današnje gradnje.
Iako danas ne živi životom kao što je Planić zamislio, zgrada je lijepi primjerak moderne. Danas je svaka stambena jedinica na pojedinoj etaži stan sam za sebe iz čega bismo mogli zaključiti da je 40-tih godina prošlog stoljeća standard srednje klase bio daleko ispred prosječnog stana današnjih generacija.
O arhitektu Stjepanu Planiću
Modernu hrvatsku arhitekturu u razdoblju od 1930. do 1980. teško možemo promatrati bez Stjepana Planića, jednog od najznačajnijih hrvatskih arhitekata 20. stoljeća. Iza sebe je ostavio bogati opus arhitektonskih rješenja.
Godine 1932. tiskana je knjiga “Treba znati… progres graditeljstva” koju je uredio i za koju je napisao predgovor. Knjiga predstavlja radove njegove generacije te se prva bavi temom moderne arhitekture u Hrvatskoj. Međunarodni kongres moderne arhitekture (CIAM), osnovan je 1928. godine u La Sarrazu. CIAM se sastojao od najpoznatijih svjetskih arhitekata tog razdoblja. Na kongresima su između ostalog raspravljali i o problematici stanovanja u brzorastućim gradovima i zalagali su se za humanije stanovanje (prvenstveno higijenski uvjeti). Njihov manifest Planić navodi kao moto na početku svoje knjige.
Planić je bio nadasve kreativan arhitekt koji je odlično poznavao zanat. Investitori i građevni obrtnici su ga izuzetno poštovali te su uvažavali njegove ideje iako su možda bile različite od građevne prakse. Čak je zahtijevao da živi s investitorima tjedan dana kako bi promatrao njihove životne navike, zbližio se s njima i isprojektirao prostor koji im savršeno odgovara. Planić kristalizira bitne stavke moderne arhitekture te se zalaže za suvremeno stanovanje: “Ne treba čuvati salon za eventualni jedan godišnji posjet. Ne treba šivati, jesti, učiti – sve u kuhinji. Treba stanovati u punom smislu. Život u stanu dobro riješiti. U kuhinji samo kuhati, u kupaonici samo se kupati, ali zato u razmjerno velikom prostoru stanovati.” Planić ističe osnovne uvjete dobrog stanovanja - dobro proporcionirane prostore, njihove međusobne komunikacije, povezanost s okolinom i pravilnu orijentaciju. Smatrao je da je konačno stambeno rješenje svakog čovjeka vlastita kućica s vrtom, ma kako skromni oni bili. U većini svojih projekata servisne prostorije orijentira prema ulici i prema sjevernoj strani, dok dnevne boravke i sobe preko lođa ili terasa spaja s prirodom i postavlja na sunčanu stranu.
