Nekoliko godina nakon što je podigao nagradom i pohvalama ovjenčanu varaždinsku Elektru, poznati arhitekt Boris Krstulović dobio je priliku da ponovno gradi u Varaždinu. Ovoga je puta projektantski zadatak bila stambena zgrada, a lokacija za nju se spletom sudbine nalazila nasuprot Elektre. Naručitelj stanova je uglavnom bila vojska, a investitor je bio SIZ za stambene i komunalne poslove.
U vrijeme izgradnje ove stambene zgrade, razdoblje internacionalnog urbanizma slobodnostojećih zgrada u zelenilu kakve susrećemo na Banfici ili Đureku je završilo; umjesto njega, urbanisti i arhitekti se ponovno počinju vraćati temama kao što su gradski blokovi i izgradnja/uklapanje novoga u starom. Kontekst arhitektonskog dijela je u razdoblju osamdesetih godina, koje se u arhitekturi najčešće povezuju s pojmom (stilom) postmodernizma, bila važna tema koja se često primjenjivala načelno, kao prikladno objašnjenje frivolnih i nepromišljenih arhitektonskih ekscesa. Banalizirana rješenja okrznula su i ovu stambenu zgradu, ali samo okrznula; Krstulović je bio vrstan arhitekt koji je već na Elektri pokazao da razumije što je kontekst te kako se on analizira i primjenjuje.
Prostorni kontekst i koncept
Stambena zgrada nalazi se na prelazu iz gradskih blokova povijesne jezgre u predgrađe, zbog čega je autor oblači u isti materijal kao i Elektru; tu odluku objasnio je kao želju da dvije zgrade djeluju kao neka vrsta portala na ulazu u grad. Mala parcela nametnula je dugi i uski tlocrtni oblik zgrade u smjeru istok-zapad. S juga, paralelna novoj stambenoj zgradi, nešto ranije podignuta je izdužena stambena zgrada neznatnih kvaliteta koja definira sjevernu među stambenog naselja u Kidričevoj (danas Režekovoj) ulici. Preko ceste prema zapadu počinje tipično varaždinsko predgrađe niskih prizemnica. S istoka je strmi volumen Kapucinske crkve s tornjem. Sjeverno je Elektra.
Na maloj parceli trebalo je stisnuti velik projektni zadatak. Iz svih navedenih razloga, Krstulović stupnjeva visinu zgrade od najvišeg konteksta uz crkvu, prema najnižem dijelu zgrade orijentiranom prema obiteljskim kućama. Na taj način uskladio je visine objekata čime je postigao da zgrada ne djeluje neproporcionalna okolini prema stajalištu gledanja. Najniži dio zgrade u prizemlju riješio je kao konzolu iznad lokala, nastavljajući se na svoju sličnu konzolu iznad javnih prostora ulice na uglu Elektre. Zgrada je odignuta na plitki plato koji je od ulice odvaja, ali ne izolira. Masivan volumen neutralizirao je tako što ga je podijelio na dva dijela – troipolkatnu bazu u smeđoj opeci koja sjedi na zemlji, te dvoipolkatnu mansardu pokrivenu svijetlo eloksiranim aluminijskim profiliranim limom koja se blago sužuje prema vrhu. Time je ostvario vizualni efekt dematerijalizacije krova, odnosno dojam da je zgrada niža nego što jest. Na pročelju, arhitektonski elementi poput lukova i erkera (izbočenih prozora) korišteni su kao memorija na povijesnu arhitekturu Varaždina, te kao produkt logike i tehnologije materijala. Erkeri su dizajnirani na način da ritmiziraju fasadu kako prolazimo kraj zgrade, a u kombinaciji sa smeđom bojom opeke, dječjim igralištem na jugu te blago odignutim platoom na kojem leži zgrada, čine zgradu intimnijom i toplijom.
Problemi tokom izgradnje
Izvedbeni projekt koji se čuva u Gradskom arhivu u Varaždinu predviđao je vrlo raskošne trosobne stanove, orijentirane na jug i sjever s obiljem zajedničkih prostora stanara poput sunčališta, prostorija za bicikl, sušionica, spremišta, društvenih prostorija itd. Naručitelj zgrade bila je vojska koja je jedina mogla platiti projekt ovakvog tipa. Stoga je morao biti veliki šok za arhitekte, investitora i izvođače kad se vojska povukla iz projekta nakon što su temelji bili izvedeni. Na tržištu nije bilo dovoljno kupaca za trosobne stanove, zbog čega je na arhitekta pala vrlo teška (Krstulović ju je nazvao „samoubilačka“) zadaća da preprojektira trosobne stanove u dvosobne i jednosobne, što nije nimalo lagani zadatak u vrijeme kad se zgrada već gradi. Ovdje je Krstulovićev talent još jednom došao do izražaja, jer je uspio preprojektirati stanove i ugurati još više stambenih jedinica na nekadašnje prostore sunčališta i sušionica, a da ne prekorači vrlo kratke rokove i ne preoptereti već izvedene temelje. Nove prostore uspio je riješiti kao dodatnu konzolu na južnom pročelju, koje je oblikovana kao kopča aluminijskog pokrova koja se hvata za bazu od opeke. Ova arhitektonska doskočica napravljena je kako bi se olakšala fasada. U suludoj igri s vremenom, Krstulović je uspio spasiti zgradu od potonuća u fijasko. Ipak, iz tekstova koje je o zgradi pisao naknadno, pokazuje se da nije bio u potpunosti zadovoljan ishodom koji je narušio kvalitetu prvobitne ideje.
Sve se to na kraju isplatilo kada je stambena zgrada ovjenčana godišnjom nagradom Drago Galić za najbolje ostvarenje u području stambene arhitekture u 1984. godini, koju dodjeljuje Udruženje hrvatskih arhitekata. Unatoč svim promjenama i degradacijama originalnog projekta, te naknadnim intervencijama stanara na dotrajalim erkerima, stambena zgrada u Milkovićevoj iskazuje visok standard življenja te je pokazatelj da se kvaliteta istinski ostvaruje samo predanim i stručnim odnosom prema struci. Stambena zgrada Borisa Krstulovića jedna je od najboljih višestambenih zgrada u gradu Varaždinu, ako ne i najbolja, te ju je stoga potrebno pažljivo čuvati za buduće generacije.
