Iako ovo nije njegov prvi dolazak u Varaždin, najava NTC seminara stručnjaka i edukatora dr. Ranka Rajovića, u srijedu 25. listopada u varaždinskoj Areni, pobudila je veliki interes javnosti, a mjesta za seminar su rasprodana.
Dr. Rajović autor je NTC sustava učenja koji se primjenjuje u više od 20 zemalja te je autor više od 20 knjiga, priručnika i igara za cjelovit razvoj djeteta. Specijalist je interne medicine, magistar neurofiziologije i doktor sportskih znanosti. Suradnik je UNICEF-a za ranu edukaciju i šef Katedre za neuroznanost u odgoju i obrazovanju na Pedagoškom fakultetu u Kopru.
Seminar pod nazivom “Zašto djeca sve teže uče? Značaj fizičke aktivnosti za razvoj djeteta” namijenjen je roditeljima, odgojiteljima, učiteljima i svima koji rade s djecom. Dr. Rajović na jednostavan način pojašnjava zašto je važna rana stimulacija u razvoju motoričkih i kognitivnih sposobnosti djeteta. Koliko je ova tema bitna govori i činjenica kako je ove godine više od 4.000 djece dobilo odgodu upisa u prvi razred. Neki od razloga su izostanak jezičnih predvještina, emocionalna i socijalna nezrelost, poteškoće u razvoju i izražavanju.
Dr. Rajović će se na seminaru fokusirati upravo na ove izazove i pokazati kako koristiti najnovija saznanja iz neurofiziologije za rad s djecom kod kuće, u vrtiću ili u školi. Na neka pitanja o izazovima odgoja djece u današnje vrijeme odgovorio nam je i uoči svog dolaska u Varaždin.
Kako ste se odlučili za seminar u Varaždinu?
Već sam nekoliko puta bio u Varaždinu i u ovom dijelu Hrvatske. Obzirom da najčešće dolazim na poziv organizatora, obrazovnih institucija i udruga koje se bave djecom, vidim da postoji interes za NTC seminarima i to me izuzetno veseli. Najnovija istraživanja iz obrazovnih neuroznanosti govore da u zadnjih 10 godina djeca imaju izražene poteškoće u razvoju, a duboke regije mozga su im smanjene. To govori da moramo što više educirati roditelje o tome što je potrebno za djetetov razvoj i koje greške najčešće čine. NTC sustav se temelji na istraživanjima da se mozak intenzivno razvija već do 7. godine djetetovog života. To znači da trebamo posvetiti veliku pozornost predškolskoj dobi, efektivnosti učenja i korištenju dječjeg pamćenja jer je rana stimulacija ključna za razvoj djeteta.
Što o odgoju i razvoju djece najviše zanima ljude iz struke (pedagoge, psihologe, učitelje), a što roditelje?
Odgajatelji i stručnjaci koji dođu na NTC predavanje svjesni su svoje uloge u djetetovu razvoju. Zato najčešće žele saznati kako prepoznati i poticati djetetov potencijal za učenje, kako poticati razvoj psihomotoričkih i intelektualnih sposobnosti djece. Jako im je važno i razvijati pozitivnu sliku djeteta o sebi, kao i raditi na prilagodbi i socijalnom ponašanju djeteta. Roditelji također traže znanja koja svakodnevno mogu primjenjivati u odgoju djece. Najčešće dođu sa željom da na konkretan način pomognu djetetu, pa postavljaju specifična pitanja, poput zašto dijete još ne govori, a ima tri godine. Ili zašto navečer neće zaspati, zašto ne želi jesti krutu hranu… Veliki broj roditelja muči i to kako djetetu olakšati učenje. Na NTC seminarima mogu čuti kako dolazi do takvih problema, i konkretne primjere kako ih riješiti.
Nema savršenog modela
Ima li nešto u čemu u Hrvatskoj, u odnosu na druge zemlje, više griješimo u odgoju djece, i nešto u čemu smo baš dobri?
Istraživanja pokazuju da su nam djeca danas slabija u odnosu na djecu prije 10 godina. To se odnosi na nekoliko područja: kontrolu emocija, motoriku, matematičko-logičku inteligenciju, rječnik i opće znanje. Prije 30 godina djeca su stalno bila u pokretu, a danas se manje kreću. Ne provode vrijeme na igralištu nego gledaju TV, igraju videoigre i slično. Dijete treba pratiti tehnologiju, ali moramo znati odrediti granicu. Radio sam sedam godina istraživanja s mlađim razredima osnovne škole u Srbiji, Sloveniji, Italiji i Hrvatskoj. Već tada je 50% učenika po nekoliko sati provodilo zadubljeno u mobilne telefone. Da bismo bili mirni i sigurni da je dijete dobro i da nam je “na oku”, dijete danas dobije tablet. U tome, na žalost, ne zaostajemo za ostalim zemljama.
U finskim školama umjesto tableta ponovno uvode knjige.
Finska, koja je bila uzor sa svojim obrazovnim sustavom, upravo traži nova rješenja. Po tome vidimo da nema savršenog modela koji možemo kopirati i moramo već danas započeti reformu i tražiti svoj model obrazovanja. Svaka zemlja ima svoje specifičnosti i osobitosti podneblja u kojemu se nalazi. Zato mi moramo pronaći model koji počiva na našem jeziku, kulturi, tradiciji, načinu života. Testovi pokazuju da su naša djeca u funkcionalnom znanju ispod prosjeka u odnosu na Europu, a europski učenici su slabiji u odnosu na istočnu Aziju. Da bismo to popravili, najprije moramo educirati roditelje, pa onda odgajatelje i učitelje.
Postoje li razlike između djece u velikim gradovima i one koja odrastaju u manjim sredinama te u ruralnim područjima? Je li trend “ekrana” postao jednako raširen svugdje?
U gradovima, gdje živi većina djece, nema prepreka, a kroz šume i prirodne terene se ne kreću. Mi smo nekad trčali u prirodi, preko kamena, grana, uzbrdo, nizbrdo, oko je radilo dinamičku akomodaciju. Sada akomodacije oka gotovo da nema, ona se ne razvija jer dijete ne trči i nema prepreka. Zbog toga je dijete rođeno u gradu već zakinuto. Ako ne damo djetetu da hoda i trči po kosinama, uzbrdo i nizbrdo, da skače, da se penje i spušta, sprječavamo razvoj važnih dijelova mozga i njegove regije neće se dobro povezati. Mozak se razvija u pokretu, i to najviše od druge do pete godine. Zato djeca u toj dobi imaju najviše energije, priroda se pobrinula da dijete ima dovoljno energije za kretanje kako bi se razvio mozak. Zato je ključno da se dijete kreće, i to ne samo da hoda nego da radi sve kompleksne pokrete kao što su trčanje, prevrtanje, skakanje, penjanje, provlačenje.
Naglašavate štetnost prekomjerne izloženosti ekranima. Što odgovoriti onima koji kažu da “i djeca moraju ići ukorak s tehnologijom” ili da će djeca koja nemaju mobitele biti isključena iz društva?
Znamo da intelektualne sposobnosti ovise o broju sinapsi. I znamo da prsti formiraju puno sinapsi i povezuju nekoliko regija mozga. Tako da i fina motorika ima utjecaj na naše intelektualne sposobnosti. Ako dijete sat, dva ili tri drži prste na mišu ili tabletu, tada ne koristi sve prste i ne dolazi do razvoja fine motorike. Kada dijete gleda u ekran tri do četiri sata, a vikendom možda i pet do osam sati, kako da mozak razvije dinamičku akomodaciju oka? Kada govorimo o ograničavanju tehnologije, dijete treba naučiti da postoji granica. To je mudrost roditeljstva, postavljanje granica. Roditelji se moraju educirati, čitati, vidjeti što je novo kako bi se naučili postaviti na pravi način. Nije problem da dijete gleda pola sata u ekran pa da poslije toga ode pola sata ili sat van trčati. Problem je ako nema kretanja.
Zabava kroz kretanje
Tada dolazimo do još jednog problema, previše sjedenja. Prilikom sjedenja smanjeni su motorički pokreti pa se sinapse i regije mozga ne mogu razvijati optimalno. Npr. znamo u medicini da se rotacijom tijela aktivira cijeli mozak, a sjedenje onemogućava pravilan razvoj djece. Pretjerano gledanje TV-a, igranje videoigrica, on-line igrica, nedostatak grafomotoričkih aktivnosti i fizička neaktivnost oštećuju i smanjuju razvoj pojedinih bioloških potencijala. Teško je djeci ograničiti pristup ekranima, zato na tome treba raditi odmalena. Treba ih učiti zašto to nije dobro za njih, motivirati ih na kretanje, na zabavu kroz fizičku aktivnost. Nismo protiv tehnologije, ali moramo na kvalitetan način ograničiti njihovo vrijeme provedeno na mobitelima i tabletima.
Mislite li da je trend prekomjernog štićenja djece danas pojačan prevelikom izloženosti roditelja lošim vijestima koje potiču anksioznost i potom prekomjerni zaštitnički instinkt?
Sigurno je da su roditelji više izloženi negativnim vijestima i da se zato više boje nego npr. naši roditelji, ali moraju osvijestiti ozbiljne i trajne probleme koji će nastati zbog prezaštićivanja. Roditelji moraju znati da dijete koje se manje kreće neće biti samo pretilo, nego može dovesti do problema s koncentracijom i kognitivnim razvojem. Primjera prezaštićivanja je puno i počinju već od samog rođenja, od fiksiranja dječje glave prilikom nošenja bebe do sprječavanja puzanja (jer je pod prljav i ne želimo da dijete nešto s poda stavi u usta). Pa kada su djeca malo starija i počnu hodati, roditelji im brane skakanje po blatu, trčanje. Zbog straha od ozljeda, roditelji često brane skakanje po krevetu, vrtnju u krug... To su sve aktivnosti koje formiraju regije važne za kognitivne procese, a koordinacijom mišića dijete razvija sinapse.
Srećom, tu su i tate. Mame od samoga rođenja djeteta postaju izuzetno brižne, uplašene, previše zaštitničke. U prvih godinu do dvije dana to je normalno jer je to period fiziološke, biološke manipulacije uslijed lučenja hormona. Muškarci i žene imaju drugačiji biološki sklop, prije svega hormona koji određuju njihovo ponašanje. Zato ponašanje mame i tate prema djetetu nije isto, a ta je različitost važna za pravilnu stimulaciju. Dobar primjer je kada tata uzme svoje trogodišnje dijete, pa ga baca i dijete uživa, smije se, širi ruke i sa sigurnošću pada nazad na tatine ruke. Zato je važno pustiti tatu da se igra s djetetom. Zato tatama volim reći da je njihov posao da dijete bude spretno i okretno.
“Naučimo li dijete kreativnom razmišljanju, bit će spremno i za zanimanja budućnosti”
Naglašavate važnost tjelesnog, glazbenog i likovnog odgoja u razvoju djece. No, danas su u školskom sustavu najvažnija STEM znanja dok su kulturno-humanistička područja u drugom planu. Je li zadatak obrazovnog sustava samo “proizvesti radnike za zanimanja budućnosti” ili nešto puno više?
Važno je da roditelji prepoznaju djetetove interese, da aktiviraju djetetove misaone procese, nove ideje, a tako se razvija i kreativnost. Mi danas djecu pripremamo za zanimanja koja još ne postoje, a prvi cilj treba biti da ih naučimo misliti. Ako dijete nauči uzročno-posljedične veze, ako nauči kreativno razmišljati, onda će biti spremno i za zanimanja budućnosti. Djetetu je potrebno što više kretanja. Istraživanja su pokazala da nedostatak fizičke aktivnosti može dovesti do smanjenja dubokih struktura velikog mozga, a to može smanjiti djetetove kognitivne sposobnosti. Zato je važno stalno naglašavati koliko je fizička aktivnost bitna za razvoj i suočavanje djece sa svakodnevnim izazovima. Kada govorimo o sportskoj aktivnosti, u radu s djecom bitna je educiranost, odnosno bavljenje tjelesnom aktivnošću pod stručnim vodstvom. Za ukupni razvoj biološkog potencijala moramo aktivirati sve regije mozga. Zato su likovni, glazbeni i tjelesni jako važni tijekom intenzivnog razvoja mozga, a to je do dvanaeste godine.
