Da se povećaju plaće domaćim radnicima, oni ne bi odlazili raditi u Austriju, Njemačku i Irsku te ne bismo morali uvoziti stranu radnu snagu, komentar je koji se može često čuti kad se govori o problemu nedostatka domaće i uvozu strane radne snage.
Ili se iznose računice prema kojima su strani radnici i skuplji od domaćih, budući da poslodavac snosi trošak njihova dolaska te potom smještaja u Hrvatskoj, a rade za istu plaću kao i domaći radnici, dok su, s druge strane, često manje produktivni, barem u početku dok se ne prilagode. Ako je tako, zašto se onda ti troškovi ne usmjere u povećanje plaće domaćih radnika?
Jer ni to, jednostavno, nije više dovoljno. Naime, sve je više onih koji govore da poslodavci ni povećanjem plaća za 10, 20 ili 30 posto ne bi mogli zadržati domaćeg radnika jer, primjerice, bagerist u nas može zaraditi 7.500 kuna mjesečno, dok mu je plaća u Njemačkoj 3.000 eura. Tko mu može ponuditi takva primanja u Hrvatskoj?
Hrvatska se suočila s nedostatkom radne snage kad je prije tri godine, nakon dugotrajne stagnacije, gospodarstvo ponovno počelo rasti i povećanje kvota za uvoz radne snage tada se činilo kao brzo i djelotvorno rješenje. Neki otvoreno kažu da gospodarstvo danas bez stranih radnika ne bi moglo normalno funkcionirati i da uvoz radne snage nije pitanje isplativosti nego opstanka našeg gospodarstva koje, na žalost, više ne može platiti domaćeg radnika.
