U Hrvatsku je, u prvih devet dana od izbijanja rata u Ukrajini, ušlo 1217 izbjeglica, a sve više njih smještaj pronalazi i u Varaždinu. Među njima su dvije majke iz Lavova, Ana i Solomia, koje su sa četvero djece, nakon tri dana vožnje preko Poljske, Slovačke i Mađarske, stigle do Varaždina. Unatoč situaciji u kojoj se nalaze, bile su voljne primiti nas u obiteljskoj kući u kojoj su se smjestile, a koju im je ponudio poslovni prijatelj Anina supruga.
- Sve se dogodilo iznenada. Očekivali smo da će doći do rata i suprug mi je rekao da isti taj dan trebamo napustiti zemlju. Čim smo ujutro čuli da je ruska vojska ušla u Ukrajinu, spakirala sam najnužnije stvari i s djecom u četvrtak ujutro krenula prema poljskoj granici - priča nam Ana, koja unatoč stresu kroz koji prolazi, odiše nekom unutarnjom čvrstinom. Od Lavova do poljske granice ima 200 kilometara, ali je zatim na granici s djecom čekala oko 15 sati da bi ušla u Poljsku. Granicu je prešla u 5 sati ujutro sljedećeg dana i smjestila se u hotelu te je do poslijepodneva čekala prijateljicu, koja je na isti način izašla iz Ukrajine sa svoje dvoje djece.
- Solomia je još neiskusna vozačica pa ju je bilo strah samoj krenuti na tako daleki put. Zato sam je čekala u Poljskoj da zajedno krenemo prema Hrvatskoj. Suprug poslovno surađuje s prijateljem iz Zagreba, koji ima roditelje u Varaždinu i oni su nam odmah ponudili ovu kuću za smještaj - opisuje nam detalje svoga puta.
- Iako je tamo sada mirno, normalan život je svugdje stao, tako da ni oni ne idu na posao nego su se prijavili za volontiranje i pomažu onima koji dolaze iz drugih dijelova Ukrajine u kojima se vode borbe. Pomažu u prihvatu žena i djece koja dalje odlaze prema granici. Svakodnevno se čujem s obitelji i prijateljima. Moji roditelji kažu da ne žele nigdje ići jer da je tu njihov dom i da će tu umrijeti, ako treba. Meni je to strašno čuti, jer bih voljela da su i oni na sigurnom. No sretni su jer smo mi otišle i jer znaju da su djeca na sigurnom. Niti ja vjerojatno ne bih nigdje išla da nemam djecu. Ostala bih u Ukrajini, uz supruga i roditelje, ali otišle smo samo radi djece, da ne vide i ne proživljavaju rat - rekla nam je ova hrabra majka, po profesiji psihologinja, koja je praktički do jučer vodila sasvim normalan život u prekrasnom gradu koji Ukrajinci s ponosom nazivaju svojom kulturnom prijestolnicom jer Lavov nazivaju i “Parizom istočne Europe” te “muzejom na otvorenom”.
