Među brojnim izbjeglicama iz Ukrajine, koji su utočište od ratnih strahota pronašli u Varaždinu, su i dvije sestre Viktorija i Irena. U varaždinsku Arenu stigle su krajem ožujka te im je u ovih mjesec i pol dana od dolaska osiguran smještaj u obiteljskoj kući, Viktorijino dvoje djece upisano je u vrtić, a dvije mlade žene čak su pronašle i posao. Unatoč situaciji u kojoj se nalaze i jezičnoj barijeri, jer pričaju samo ukrajinski, željele su biti što samostalnije u novoj sredini u kojoj su se zatekle “preko noći”.
Smještaj u stražnjem dijelu obiteljske kuće u Sračincu ponudila im je umirovljenica iz Sračinca gospođa Darinka Kovačić, koja im je puno pomogla i u komunikaciji sa svima s kojima su dolazile u doticaj, ali i u pronalaženju posla. Kad se putem Stožera civilne zaštite javila kako bi ponudila pridošlim izbjeglicama smještaj, prvo su joj rekli da joj dolaze dvije žene, a na kraju se ispostavilo da je s njima još i dvoje Viktorijine djece; 6,5-godišnja Marija i 5-godišnji David. Iako Viktorija i Irena govore samo svoj jezik te ne poznaju čak dobro ni latinicu, to nije bila prepreka za komunikaciju i sporazumijevanje s ljudima u novoj okolini.
- Prevodimo si sve preko Google translatea, a one već i puno toga razumiju - kaže gospođa Darinka koju smo posjetili u njezinoj kući u Sračincu. Ova poduzetna žena, nekad šefica računovodstva, u mirovini vodi udrugu “Kap dobrote” tako da ima iskustva u organiziranju raznih dobrotvornih akcija te je također senzibilizirana za pomaganje drugima. Osim što im je ponudila smještaj, spremno im je pomogla i u traženju posla jer, kako kaže, obje su joj žene već nakon dva tjedna rekle da bi voljele raditi.
- Rekle su da bi voljele raditi bilo što. Viktorija je pravnica, a Irena trgovkinja, no spremne su bile raditi bilo kakav posao za početak tako da se Irena zaposlila u tvrtci KB u Sračincu, a Viktorija u Ducalu, koji ima organizirani prijevoz za radnike s područja Sračinca - pojašnjava naša sugovornica.
Viktorija nam je ukratko rekla da dolazi iz manjeg mjesta Zarične, na jugu Ukrajine, gdje joj je još uvijek ostatak obitelji, dvije sestre s muževima i roditelji. Na naše pitanje, kako joj je u Hrvatskoj, kratko uz osmijeh odgovara: “Svi su dobri ljudi i dobro su nas primili”, dok za posao kaže da se već privikla i da joj nije teško raditi.
Gospođa Darinka povela ih je i u Druškovec, u Općini Maruševec, u čijem je župnom dvoru smješteno 15-ak izbjeglica, kako bi se podružile sa svojim sunarodnjacima. I ona smatra da je njihova odluka što se tiče zapošljavanja vrlo dobra jer se “čovjek bolje osjeća kad nešto radi i kad ne ovisi samo o tuđoj pomoći”.
