Nakon što je Ministarstvo državne imovine preuzelo posao nekadašnjeg Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom (DUUDI), raspisan je prvi javni poziv za podnošenje ponuda za kupnju nekretnina u vlasništvu Republike Hrvatske. Na popisu se našlo 44 nekretnina, među kojima livada u Ulici Ljudevita Gaja u Ludbregu, površine 5.682 kvadrata. Početna cijena livade iznosi 501.000 kuna, a rok za podnošenje ponuda za kupnju te, ali i ostalih nekretnina, je prvi rujna.
Stvaranje troškova
Premda smo Ministarstvu poslali upit zašto je u ovom pozivu od brojne državne imovine na području županije zasad na prodaju ponuđena tek livada u Ludbregu, odnosno hoće li do kraja godine novim javnim pozivom na prodaju biti ponuđena i ostala imovina, njihov odgovor nismo primili.
Denis Čupić, predsjednik HUP-ove Udruge developera pri HUP-u i direktor F.O./Developmenta, tvrtke koja se bavi razvojem i ulaganjem, poprilično je kritično komentirao upravljanje nekretninama koje su državnom vlasništvu, ali i u vlasništvu državnih tvrtki. Mišljenja je da je upravljanje državnim nekretninama iznimno politički dirigirano, kao i da je intencija jedinica lokalne samouprave da dobiju državne nekretnine u vlasništvo nerealna i potencijalno opasna za same JLS-ove, koji bi mogli stvoriti nerealne troškove za mandatne projekte.
- Država bi nekretnine, koje služe za lokalne javne funkcije, morala bez naknade prenijeti u vlasništvo lokalne samouprave, no nekretnine na kojima bi se razvijali novi projekti samo kada i ako se razviju konkretni projektni prijedlozi s razrađenim financiranjem i, naravno, na podlozi opravdanih studija isplativosti, ukazuje Čupić.
Loš posjednik
Svoj stav potkrepljuje primjerom Grada Varaždina koji je u prošlosti pokazao dobar, ali i loš primjer gospodarenja državnom imovinom.
- Grad je ranih dvijetisućitih od države na raspolaganje dobio niz nekretnina te je do 2010. većina njih stavljena u gospodarsku ili javnu funkciju (barutana, današnji POS) no također svjedočimo da posljednjih šest godina gradska vlast nije dobro gospodarila imovinom, koju je dobila od države. Posjedovala ju je kao loš posjednik jer vojarnu u Optujskoj nismo dobili u vlasništvo, već u posjed pa se valja prisjetiti nikada razjašnjenog korištenja dijela vojarne za proizvodnju peleta, uništavanja zgrada... Nadalje, politikanstvo, koje se razvilo oko Brezja, dovelo je do toga da se navrat nanos plati odšteta za Biotehnološki park i definira apsurdna zona bez rješavanja premještanja plinovoda i dalekovoda formiranjem neatraktivnih parcela, a na kraju nije riješen ni problem bala - upozorava Čupić.
Za profesionalizaciju upravljanja nekretninama
- Profesionalizacija i puštanje privatnog sektora u upravljanje državnim nekretninama ne znači rasprodaju nekretnina, već upravo suprotno: podizanje vrijednosti tih nekretnina i njihovu monetizaciju, točnije aktiviranje i ostvarivanje novčanog tijeka iz nekretninskog portfelja - kaže Čupić.
Ukazuje da država trenutno na tržište stavlja nekretnine u zatečenom stanju, a to naravno donosi niske cijene jer se valuacija tih nekretnina ne bazira na potencijalu koje one u razvojnom smislu donose.
- Veliki otpori profesionalizaciji upravljanja nekretninama dolaze i iz političkih struktura jer one redovito u sistemu državne imovine vide pozicije na koje zapošljavaju stranačke kadrove. Sustavno upravljanje mora obuhvatiti i nekretninski portfelj javnih društava kao što su Hrvatska Pošta, HEP, Hrvatske Šume te FINA. Sva ova društva posjeduju nekretnine enormnih nerealiziranih potencijala - ističe Čupić.
Navodi primjer Austrije koja je formirala državni holding kako za strateška društva tako i za državne nekretnine u koji je stavila sve državne nekretnine, ali i one javnih društava.
- Nekretnine osnovne društvene i socijalne infrastrukture su u vlasništvu holdinga poput škola, sveučilišta i bolnica. Veliki dio njih se razvija što kroz javno-privatna partnerstva što kroz direktna zajednička ulaganja s domaćim developerskim sektorom i financira obveznicama i upisom vlasničkog kapitala. Sličan pristup ostvarila je i Poljska, koja je aktivaciju imovine provodila redovno joint ventureom države s privatnim developerima i privlačenjem kapitala za financiranje takvih projekata - pojašnjava Čupić.
Dodaje da bi se država, ali i lokalna samouprava trebali osloniti na privatne developere koji donose razvoj projekata i financijske modele no isto tako i nose rizik projekta. Dakle, samih troškova razvoja ukoliko projekti ne uspiju.
