Velika ostavština Božidara Vučetića

Napisao/la: Marijan Hižak -

Godina je 1958. Na autobusnom kolodvoru malog živopisnog naselja Brinje, u sjeverozapadnom dijelu Like, mladi netom diplomirani učitelj sjeda u autobus koji ga odvodi u nepoznato. Dobio je posao u Osnovnoj školi Vinica kraj Varaždina. Pun samopouzdanja, s nadom u bolje sutra odvažno je, poput današnje mladeži koja sreću traži u Njemačkoj ili Irskoj, kupio kartu u samo jednom smjeru. Tijekom dugog i napornog puta po staroj krivudavoj cesti do Zagreba, nije se mogao opustiti. Misli su mu stalno vrludale, od voljenog doma u Brinju do onog što ga očekuje u nepoznatoj Vinici.

Tri godine kasnije...

Božidar Vučetić, mladi učitelj s početka priče, jedna je od najomiljenijih osoba u Vinici. Staro i mlado obožava pedagoga koji cijelo slobodno vrijeme izvan školskih obveza posvećuje prosperitetu sela. Dobrohotni Vučetić izvrsno se je uklopio u prema došljacima ne pretjerano povjerljivu sredinu. Osnovao je obitelj i postao otac, a njegov elan i strast za stvaranjem nisu posustali. Već prve godine po dolasku obnavlja rad zamrlog nogometnog kluba „Vinica“, čiji je bio igrač, trener i predsjednik sve do 1964. godine. Godinu dana ranije osnovao je rukometni klub i sportsko društvo „Vinica“.

S nastavnikom tjelesnog odgoja iz OŠ Vinica prvi put sam se susreo još kao gimnazijalac. Na igralištu Koke odigravalo se prvenstvo osnovnih škola u rukometu. U gomili mladih rukometašica iz četiri osnovne škole bilo je nemoguće ne zamijetiti cure iz Vinice i njihovog markantnog učitelja. Zapale su mi za oko zbog jednog banalnog detalja. Noge većine cura bile su do polovice bedra preplanule od sunca, a nadalje bijele kao jogurt. Cijelo vrijeme me je bockalo zašto je tome tako? Susjed, koji je gledao utakmicu kraj mene, pomogao mi je riješiti enigmu: „To su ti domaće cure, noge su im pocrnjele dok su radile na polju.“

U igri osmoškolki iz Vinice nije se mogao primijetiti nikakav umor od poljskih radova, čak suprotno, djelovale su mi čvršće i jače od ostalih. S neviđenom lakoćom su pobjeđivale redom sve favorizirane protivnice. Bio sam fasciniran da djevojke iz jedne male seoske škole mogu biti toliko dominantne nad curama iz grada koji se diči kolijevkom rukometa u Hrvatskoj. Za lovorike koje su postizale učenice OŠ Vinica najzaslužniji je bio vrstan pedagog i motivator Vučetić, koji je nevjerojatnom sugestivnošću djelovao na njih. Bio im je kao otac. Poštovale su ga i cijenile. Tako su pozorno slušale njegove savjete za vrijeme poluvremena, da su čak zasjenile pažnju s kojom moja punica gleda TV seriju „Dar mar“.

Na žal mještana Vinice, Vučetiću 1974. godine pristiže poslovna ponuda koju nije mogao odbiti - posao u Varaždinu. Postaje ravnatelj 1. OŠ Varaždin, a na tom mjestu ostaje sve do umirovljenja 1998. godine. Vučetić se je oprostio od male Vinice, ali ona nikada nije izašla iz njegovog srca. I u Varaždinu neumorno nastavlja promicati rad i politiku sportskog razvoja zajednice, ostavljajući za sobom neizbrisiv trag.

Prvo je sredio sportsku infrastrukturu na svojoj 1. osnovnoj školi. Najstarija varaždinska osnovna škola dobila je asfalt i rasvjetu na sportskom igralištu, sagrađena je nova sportska dvorana. U slobodno vrijeme s velikom strašću Vučetić se posvećuje nogometu, aktivno se angažirajući u NK-u „Varteks“, čiji je predsjednik bio čak punih sedam godina.

varteks_vucetic_1986_87.JPG

Momčad NK-a „Varteks“ 1986/87; stoje s lijeva: Predsjednik Vučetić, trener Poljanec, Franić, Obrovac, Šemiga, Medved, Paska, Popovski, Palatinuš, Krleža, Vuzem, Dominko; čuče: Rešetar, Orehovec, Novoselec, Sambolec, D. Kocijan, Hranilović i T. Kocijan

Bio je strašno prodoran, a njegova energija neiscrpna. Kad si je nešto zacrtao, Vučetić je bio nezaustavljiv poput buldožera. Naoružan svojim temperamentom, uspio se je izboriti da se u Varaždinu za potrebe održavanja zagrebačke Univerzijade 1987. godine potpuno obnove dva moderna sportska stadiona, Varteks i Sloboda.

varteks_stadion_izgradnja_1986.JPG

Izgradnja zapadne tribine stadiona Varteks 1986. godine

Osim vrlo angažirane epohe djelovanja u NK-u „Varteks“, Vučetić je vršio i čitav niz drugih odgovornih funkcija u varaždinskom sportu. Bio je predsjednik Nogometnog podsaveza Varaždin i predsjednik Međuopćinskog nogometnog saveza zone Čakovec – Varaždin, te generalni tajnik dosad najveće atletske priredbe održane u Varaždinu, Juniorskog atletskog prvenstva Europe (JUPEA). Zahvaljujući dobivenoj organizaciji JUPEA-e 1989. godine, spravama je opremljen atletski klub Sloboda i obnovljena atletska staza na istoimenom stadionu.

vucetic_srebric_djuro.jpg

Nogometni doajeni Božidar Vučetić (desno) i Zorislav Srebrić

Odlaskom u mirovinu gorljiv stvaralački duh Božidara Vučetića ne staje. S nekolicinom nogometnih zanesenjaka osniva Udrugu za promociju i očuvanje tradicije nogometa u Varaždinu „Đuro Kulčar“ na čijem je čelu još i danas. Sudeći po njegovoj vitalnosti, unatoč osamdesetšeste na plećima, ne namjerava stati tako dugo dok Varaždin ne dobije svoj Muzej sporta.

Facebook komentari
Komentari ispod članaka ni na koji način nisu stavovi uredništva Varaždinskih vijesti te su za njih odgovorni isključivo čitatelji. Ističemo kako je stav redakcije da je zabranjeno vrijeđanje, govor mržnje te poticanje diskriminacije na osnovi rase, etničke pripadnosti, boje kože, spola, jezika, vjere, dobi, rodnog identiteta ili spolne orijentacije. Svi komentari za koje uredništvo procijeni da su neprikladni bit će obrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim tijelima.

Varaždinske-vijesti.hr koriste kolačiće (eng. Cookies) radi pružanja što boljeg korisničkog iskustva. Ako nastavite koristiti ovu web stranicu prihvaćate korištenje kolačića.