Osim braće Meštrić, prestižnu trail Ultra Trail du Mont Blanc uspješno su među devetero Hrvata završila i četiri člana varaždinskog SRD 315 Sjeverozapad.
- Jako smo ponosni da u našem klubu imamo četiri nova finishera na najprestižnijoj trail utrci UTMB Mont-Blanc ?
Ranko Orehovec, stari finišer utrke UTMB od 171 km s 10000 visinske, ove godine je uspješno završio brutalnu utrku TDS od 145 km s 9100 visinske razlike, a Dean Štrlek, Bojan Bračko i Marko Dugandžić uspješno su završili utrku UTMB od 171 km s 10 000 visinske razlike - objavljeno je na Facebook profilu SRD 315 Sjeverozapad.
Josip i Matija Meštrić završili su utrku kao 254. i 255. u ukupnom poretku te su bili jedni od najmlađih natjecatelja, dok su u kategoriji od 20 do 34 godine zauzeli 64. i 65 mjesto.
Od članova SRD 315 Sjeverozapad Dean Štrlek bio je 1549., Bojan Bračko 1682., a Marko Dugandžić 1785.
- Veliko hvala njihovim suporterima Nataliji Bračko, Smiljani Janžek i Draženu Janžeku, Jeleni Sekelj, Oskaru Mažgonu, Danijeli Kranjčić, Rosani Cepanec Dugandžić i Nini Vinković koji su ih pratili kroz Francusku, Italiju i Švicarku...bez njih to ne bi bilo moguće - naglasili su iz SRD 315 Sjeverozapad.
- Svatko tko uđe malo dublje u svijet traila, sigurno mu je jedna od želja i ciljeva UTMB Mont-Blanc. Od početka ove godine, kada sam nakon tri godine čekanja konačno upao na listu sudionika, svaki dan bio je podređen pripremama - riječi su Marka Dugandžića nakon odrađenog traila.
Što se tiče same utrke sve je išlo po planu, međutim...
- Osjećao sam se nikad bolje do 135 kilometra i spusta u Trent, gdje sam imao probleme s nogom. Prije ulaska u kontrolu završio sam u ambulanti, gdje mi doktori nakon pregleda zabranjuju nastavak, ali na to naravno nisam htio pristati. Molio sam ih da odspavam pola sata i da onda vidimo kakvo će biti stanje. Nakon 15 minuta sna dolazi drugi doktor, pregleda me i ista priča. Jedan od težih trenutaka u životu. U par sekundi, uz podršku mojih suportera Nine Vinkovića i Rosane Cepanec Dugandžić, odlučujem da nema odustajanja i da idem dalje dokle god ide. Izlazimo iz ambulante, uzimam ruksak koji su moji suporteri već pripremili za dalje i pravac Vallorcine. Sve dalje je bila borba s vremenom, bolovima, svime - prisjeća se Dugandžić.
- Od par sati prednosti pred limitima u Champixu, na Le Fleger dolazim doslovno u zadnjih par minuta i to samo uz pomoć moje Rosane, koja me tjerala i bodrila 2 kilometra do kontrolne točke s limitom, da trčim i stisnem zube, iako nogu nisam mogao odvojiti od zemlje. Nakon Le Flegera čekao me još "lagani" spust, pri čemu sam spusteve sam išao teže nego uspone, od 7 kilometara u Chamonixu, za koji sam imao samo sat i 45 minuta. U mom stanju, svaka minuta trajala je vječnost. No onda, proći ulicama Chamonixa i ući u cilj bilo je - neopisivo, Bilo je podrške sa svih strana i svima vam puno hvala, ali da nije bilo mojih suportera, sve bi bilo puno teže. Mogu samo reći da se za ostvarenje sna vrijedi boriti pod svaku cijenu. Jer, ako je želja dovoljno jaka, može se preko svega. Šećer na kraj cijeloj toj priči bio je fenomenalan doček u Varaždinu najbolje ekipe - zaključio je Marko Dugandžić.
