Premda je Hrvatska u srijedu pobjedom u Vantii protiv Finske 21:34 praktički izborila odlazak na Svjetsko prvenstvo kojem će domaćini biti Švedska i Poljska u siječnju 2023. godine, današnji uzvrat u varaždinskoj Areni od 18 sati nikako nije formalnost.
Hrvatska želi još jednom uvjerljivom pobjedom poslati poruku rukometnom svijetu da se vratila pobjedničkim navikama, i da je spremna za nove velike izazove.
Osim toga, izbornik ima savršenu priliku da još jedanput provjeri dio mladih snaga koje su uskočile nakon velike serije ozljeda. Tako će sasvim sigurno ponovno veliku minutažu dobiti Luka Lovre Klarica, Mateo Maraš, Veron Načinović, Dominik Kuzmanović ili Matej Mandić, a možda i obojica.
S druge strane, reprezentacija će nakon cijele „vječnosti“ imati priliku zaigrati pred punom dvoranom. Od pojave COVID-a 19 gotovo da smo zaboravili kako to izgleda. I ne sumnjamo da će Varaždinci bez obzira što je riječ o uskrsnoj suboti, ali i prijatelji rukometa iz cijele Hrvatske biti „osmi“ igrač reprezentacije.
Povijest nas uči da Hrvatska još nikada nije propustila nastup na svjetskom prvenstvu, od kada se prvi put pojavila. A bilo je to prije 22 godine na Islandu 1995. godine. I odmah u debiju osvojena je srebrna medalja.
Nakon toga stigle su još četiri – jedno zlato (Portugal 2003.), dogodine će biti 20 godina od te medalje, dva srebra (Tunis 2005., Hrvatska 2009.) te jedna bronca (Španjolska 2013.). Švedska i Poljska bit će 15. nastup, a kako je Hrvatska zajedno s Danskom i Norveškom domaćin Svjetskog prvenstva 2025. godine, i ima osiguran nastup bez kvalifikacija, to znači da će se naš niz protegnuti na 16 nastupa.
Vratimo se na trenutak susretu s Finskom. Hrvatska je u toj utakmici imala čak 59 udaraca prema vratima. Od toga je njih 50 išlo u okvir. Zabili smo 34 pogotka, a to je 58 posto. Tu nedvojbeno ima još jako puno prostora za napredak.
Naši vratari imali su 13: Marin Šego 12, Dominik Kuzmanović 1, finski pak 16 obrana: Mikael Makela i to je jedini segment u kojem nas je domaćin dobio. Doduše, mogao je izbornik Hrvoje Horvat ostaviti Marina Šegu na vratima do kraja pa bi možda i taj učinak bio izjednačen ili bolji od Finske, ali logična je bila njegova odluka da ponudi priliku Dominiku Kuzmanoviću.
Gledajući pojedinačno pozicije s kojih smo zabijali, ističu se krila. Filip Glavaš (8/10), Vlado Matanović (2/4), Marin Jelinić (5/7) te Davor Ćavar (4/6), zabili su 19 od naša 34 pogotka.
Najslabiji smo pak bili, što je netipično, sa šest metara. Tu nam je realizacija bila 9/21. S 9 metara, što nas je dugo mučilo imali smo 50 posto učinka (8/16). Nije loše, ali protiv Finske koja nije svjetska rukometna sila, to može i mora biti još bolje.
Spomenimo da je Hrvatska primila 21 pogodak, a dala 34. I tu ima prostora za napredak. U 60. minuta imali smo samo jedno isključenje. Finski napad dovodili smo u 80 posto slučajeve na rub pasivnog i na kraju primili pogodak. Ne sumnjamo da će izbornik tražiti da se upravo taj segment jako popravi u Varaždinu.
I za kraj ne manje važno, hrvatska muška rukometna reperezentacija nikada do sada nije izgubila u varaždinskoj Areni. Tu je prvi put igrala olimpijske kvalifikacije za London 2012. godine i upisala tri pobjede: Japan 36:22, Čile 35:15, Island 31:28. Posljednji nastup bio je u kvalifikacijama za EP 2016. godine protiv Norveške kada je na našoj klupi bio Željko Babić. Hrvatska je slavila 31:25. Neka se taj lijepi niz nastavi i s Finskom.
