Vanjček je imao veliki i strastveni hobi - lov. Bio je lovac. To je bilo jače od njega. Srž njegova života. Kao mlad posjedovao je pušku, ali nije imao dozvolu i nije bio registrirani lovac. Često su žandari dolazili u njegov dvorac, pravili premetačine i tražili pušku. Nikad je nisu našli. Znao s šaliti sa žandarima: „Ako je nađete vaša je“. Pušku je sakrio na brz i jednostavan način. Stavio je hlače na vješalicu i u jednu nogavicu pušku. Žandari su prolazili karaj puške gore – dolje, ali uzalud – nisu je našli. Vanjček je stalno obilazio okružni sud u Ivancu da mu izda dozvolu. Sud se nije mogao odlučiti da mu izda dozvolu zbog njegove vragolasti i živosti, bojeći se da se ne dogodi kakva nesmotrenost. I tako obilazeći sud Vanjček je sve nasmijavao. Umjesto pozdrava izmislio je pjesmicu da bi mu se sud smilovao i izdao tu dozvolu.
„Puška šuma i zeleni gaj
slavni sude Vanjčeku pušku daj“
I konačno je dobio dozvolu. Bio je pravi pravcati lovac. Sad mu nitko nije bio ravan. Puška mu je bila stalno na ramenu. Nikad nije bio kod kuće. Stalno je čekao lisice, kune ili jazavce. Zečeva je znala biti puna kuhinja. Poredani – jedan do drugoga. Ja kao mala držala sam zeca za noge i tako pomagala djedu Vanjčeku guliti zeca. Glavna atrakcija bile su kune i lisice. Često su gospođe iz grada zamolile Vanjčeka da im ulovi kunu ili lisicu, pa bi one dale životinju na obradu tako da bi mogle nositi krzno kune ili lisice oko vrata. To je u to vrijeme bio hit, znak prestiža i bogatstva. Vanjčeku je lov bio iznad svega. Orala se zemljica. Mršave kravice vukle su plug. Njegova žena vodila je krave, a Vanjčke je držao plug. Iz daljine je čuo pjev fazana ili glasanje druge životinje. I bilo je gotovo. Ostavio je plug i odjurio je prema smjeru odakle su dolazili glasovi. Marija je osjetila da nešto ne „štima“ s oranjem, okrenula se otraga i vidjela okrenuti plug, a Vanjčeka nema. Odmah je znala da je čuo ili vidio kakvu životinju i „odletio“ za njom. Puška je uvijek bila na ramenu. I kada se oralo. Za svaki slučaj. Marija je okrenula plug i počela orati sama. Vanjček se vratio navečer, nekad s velikim ulovom, a nekad s nikakvim. Često je uhodio lisice i zečeve i po tragu.
***
Poznavala ga je cijela okolica. Bio je veseljak i zabavljač. U svakoj kući bio je rado viđen gost zbog svoje šaljivosti, posebnosti, osebujnosti i dobronamjernosti. Sada kad je bio pravi lovac na sebi je nosio razne životinjske kože pa su ga rado voljela djeca. Za njim je uvijek išla čitava četa djece i odraslih. Znao je oponašati životinje, njihovo kretanje i glasanje. Nikad nije bio bezobrazan prema ljudima i nije nikoga vrijeđao. Sve vragolije radio je na svoj račun i račun životinja. Nije bio pijanac. Popio je, ali u granicama. Jednom je bio kod prijatelja Vusića i navodno se napio. Napio se tako da nije mogao stajati na nogama. Bila je zima i snijeg je nemilosrdno padao. Ide noć i mora čovjek doma. Prijatelj Vusić i njegovi sinovi primili su Vanjčeka i nosili ga oko dva kilometra po snijegu. Mučili su se, bilo im je vruće, ali ga nisu mogli ostaviti pijanog na snijegu. Sto metara od njegovog dvorca Vanjček skoči i veli:“Fala dečki, lijepo ste me nosili pa nisam morao hodati po tom debelom snijegu bez staze“. Odjurio je svojoj kući, normalno s puškom na ramenu. Ljudi zadihani i mokri vratili su se kući. Nisu mu zamjerili, nego su se nasmijali. Znali su to je Vanjček!
***
Vanjček je imao velike gorice na Risnjaku. Pokupovao je cijeli brijeg. Imao je malu klijet od pletera i blata. Nekad su te gorice pripadale grofu Arthuru von Schlipenbachu. Klijet je trebalo obnoviti, odnosno premazati blatom pa se Vanjček prihvatio posla. Mazao je klijet blatom cijeli dan. Puška je bila stalno na ramenu, uvijek pri ruci u slučaju da se pojavi fazan, zec, lisica ili koja druga divljač. Nikad je nije skidao s ramena. Vanjčeka su poznavali lovci iz Varaždina, Zagreba i čitave okolice. Zvali su ga na lovačke zabave, gdje je bio počasni gost. Sve je nasmijavao svojim“ huncmutarijama“. Kada su Talijani dolazili u lov uvijek se zvalo Vanjčeka i posebno ga se predstavljalo. Nije razumio jezik, ali u tren oka sve se dogovorio s Talijanima svojim pokretima i mimikom. 1968. godine proglašen je počasnim članom Lovačkog društva Hrvatske i do smrti je besplatno dobivao časopis Lovački list, koji se štampao u Zagrebu. Na taj časopis bio je jako ponosan kao da svaki mjesec dobiva Nobelovu nagradu.
***
1970. godine cijeli dan je proveo „na jednom čaku“. U rupi su bile lisice. Konačno je jedna počela izlaziti. Vanjček opali puškom. Dogodilo se zlo. Patrona je eksplodirala u cijevi i umjesto naprijed puknula unatrag i ravno Vanjčeku u oko s kojim je ciljao. Sav u krvi uzeo je pušku i polagano s teškom mukom dovukao se kući. Odmah se išlo k doktoru u Ivanec, ali zbog teške ozljede oka, morao je odmah u Zagreb u bolnicu“ Rebro“, na očni odjel. U bolnici je bio 3 - 4 tjedna. Negdje oko četvrtog, petog dana bolnice, kada su bolovi u oku uz pomoć ljekova bili manji, Vanjček je počeo svoju humorističku misiju u bolesničkoj sobi. Svi su bili oko njega: liječnici, sestre, spremačice, pacjenti – svi! Slušali su njegove priče i dogodovštine iz lova. Za svaku osobu iz bolnice izmislio je čitavu priču, već prema njenom zanimanju i izgledu. Bližio se dan povratka iz bolnice. Vanjček se sa svima opraštao par dana. Na dan izlaska bila je prava fešta. Svi su se tiskali i gurali da pozdrave Vanjčeka, od bolničkog osoblja do pacijenata. Čitava kolona ljudi pratila ga je do ulaska u automobil. Mahali su, pljeskali, a mnogu su zapisivali njegove izreke, stihove i dogodovštine. Sada je Vanjček vidio samo na jedno oko. Drugo oko je bilo zdravo i mogao je čitati bez naočala.
***
Puške i lova se nije odrekao. Sada je išao samo na manju divljač. Najviše je volio „bizinske“ koji su živjeli uz potok i Vanjček ih je lako lovio. Donosio ih je doma. Svakom „bizinskom“ rezao se vrh repa. Kada je skupio 20 repova, njegova je snaha nosila te repove u Varaždin. Za svaki rep dobila se određena svota novaca jer su „bizinski “ bile štetočine i uništavale su usjeve na poljima. Nije to bio velik novac. Moglo se kupiti „frtal kile“ šećera, kvas, šibice, sol i koja patrona dalje za lov.
***
Vanjček je doma punio patrone. Stavljao je određene količine, kako je on zvao „praha“, i tako punio već ispucale prazne patrone. No u novije vrijeme patrone su se kupovale. Jednom je Vanjček „punio“ patrone, slagao i isprobavao s puškom, a njegova žena Marija je pospremala krevet. Odjednom se začuje pucanj, a metak preleti kraj njene glave ravno u zid. Srećom nije se dogodilo nikakvo zlo, osim pretrpljenog straha.
***
Budući da se Vanjček bavio svim i svačim imao je i svoju glazbenu družinu. Posjedovao je sve moguće instrumente: biglajt, bisernicu i violinu koju posjedujemo još i danas. Govorio je da je violina od majstora Stradivariusa. Jako je stara, više od 100 godina. Ne zna se tko ju je izradio. Ta njegova grupa bila je glazbeno slaba. Vanjček je sve to nadoknađivao svojom glumom, skečevima, velelošću i šalama. Obično su išli od kuće do kuće čestitati imendan, rođendan, Božić, Novu Godinu, a pred Drugi svjetski rat i Prvi maj. Bio je smiješno obučen. Spitzhose“, razna životinjska krzna, perjanice od raznih ptica na šeširu pa je i njegova sama pojava bila smiješna. Bio je rado viđen sa svojom družinom jer je razveseljavao ljude. Imao je i glumačkog talenta. Sadržaj svojih pjesama je i glumio. Njegova je družina svirala i pjevala njegovu pjesmu:
„Kupi mi majko sat
da vidim koliko je sati,
da me žandar ne uhvati.“
Vanjček je sve to i odglumio. Stao je na stolac, pogledao na lijevu ruku, kao da gleda na sat, a vratom tambure ciljao je sebi u vrat kao žandar koji gađa okrivljenog. Pjevao je i recitirao razne pjesme i stihove:
„Piše Bula iz Istambula….“
Tada je prstima po ormaru ili zidu pisao kao prava Bula iz Istambula. Neke njegove pjesme bile su tajanstvene i vidovite te su dovodile ljude na razmišljanje o smislu života i postojanju. U Stažnjevcu u gostionici kod „Brlafe“ Vanjček je sa svojom glazbenom i glumačkom družinom zabavljao goste. Pjevao je pjesmu:
„Z mene bu pepel
z mene bu prah,
mene je večnoga suda strah“
U krčmi je bilo puno gostiju iz okolnih sela: Stažnjevca, Koškovca, Cerja i drugih mjesta. Spoznali su prolaznost života. Gost iz Koškovca Škofek odjednom je za stolom počeo plakati. Spoznao je da bude od njega pepel i prah. Danima se pričalo kako Vanjček svojim pjesmama samo ne razveseljava, nego i ražalosti i rasplače ljude. Bio je i dirigent svoje glazbene družine. U nekim trenutcima po svojim avanturama podsjećao je na Don Quijotea, a po svom prirođenom glumačkom talentu na Charlie Chaplina. Osobito je bilo veselo za vrijeme fašnika. Tada je njegova družina razveseljavala cijelu regiju. Vanjček je imao razne kože, rogove, repove i perje od raznih životinja i ptica pa se njegova družina maskirala u neke životinje. Tada se nije mogla kupiti oprema za fašnik kao danas pa je njegova oprema bila originalna i autentična. Navečer su se razgledavali darovi zasluženi tokom cijelog dana fašnika. To su bile krafne, jabuke, mast, a većinom jaja i kruh. Hrane nije bilo u izobilju pa su do ponoći sve pojeli. Mast su mazali na kruh, jaja ispekli i bilo je opće narodno veselje. Došli su ljudi iz sela i zajedno se najeli, napili i zabavljali. Na kraju zabave Vanjčeku su napravili lančić oko vrata i to od ljuski jajeta. Ljuske se „napelali“ na špagu kao lančić i stavili Vanjčeku oko vrata. Drugi dan je imao još jedan novi rekvizit za zabavu.
***
Vanjček nije bio samo zabavan. Moglo bi se reći da je i u jednu ruku bio vidovit. Imao je razna svoja razmišljanja o životu, budućnosti i napretku tehnologije. Govorio je većinom o budućnosti čovječanstva. Gledajući na njega danas, kao njegova unuka koja je s njim živjela 21 godinu i godinama slušala sve te njegove priče, podsjeća me na Nostradamusa. Šteta što tada nitko nije zapisao sve te njegove vizije. Ja sam zapamtila samo jedan dio i to što sam čula od drugih. Svečenik Domislović iz župe Margečan htio je zapisati sve te njegove dogodovštine, izreke, misli, vizije, stihove i skečeve, ali je Vanjček već bio star i bolestan pa velečasni sve to nije stigao zapisati, a prije nije ni znao za njega jer je tek došao u Župu. Rekao je da bi pozvao televiziju kako bi se snimila emisija o njemu, ali je bilo prekasno. Prije 50 godina nije se sve moglo tako lako objaviti na televiziji kao danas. Kao što sam rekla njegove vizije o budućnosti su se danas obistinile. Prije 60 – 70 godina nitko nije vjerovao njegovim predviđanjima. Znao je reći; „Svi smo pod bogom braća“. Govorio je da će se sve zemlje ujediniti:
„Dinar, dolar, marka, rub
mi smo braća cijelog svijeta skup“.
Tim stihovima je na neki svoj način predvidio Europsku uniju. Predviđao je brzi napredak svjetske tehnologije. Stalno je govorio kako bude došlo vrijeme kada ćemo se moći vidjeti i čuti na daljinu s ljudima iz Amerike: „preko velike vode“. Predviđao je proizvodnju hrane na umjetan način. Rekao je da će iz Amerike doći mlijeko i jaja u prahu. Nazvao ih je „Trumanovim jajima“. Izmiješaš prah s malo vode i možeš jesti. „Isto tako budu došle i tablete. “Progutaš jednu tabletu i sit si,“. Znao je govoriti. Uglavnom, sve te vizije se ostvarile. Njegove generacije su u to vrijeme, 40 –tih, 50-tih godina i prije, govorile: „Ti si Vanjček bedak, to nemre biti!“ Tada ga ljudi nisu ozbiljno shvaćali i razumjeli jer po svemu bio ispred svoga vremena.
***
Poslije Drugog svjetskog rata država je ubirala razne poreze. Ako je seljak imao više krava, morao je jednu kravu, odnosno novac „dati državi“. On nije dao novac, nego je kravu dopeljao pred općinu, kako je on rekao „pred vlast“. Budući da novca nije imao, da plati porez, htio im je pred općinom ostaviti kravu i nije se s njom dao doma. Ja ne znam kako je na kraju završilo to plaćanje poreza. Isto tako plaćao se porez i od vinograda, odnosno od broja čokota. Kad je plaćao taj porez recitirao je svoje izmišljene stihove:
„Il poseći il platiti
ili drugu Titu zube zbiti.“
„Druže Tito ti si naša dika
jedan radnik sedam činovnika“
Zbog toga je bio zatvara. Ne znam koliko je dobio dana ili mjeseci zatvora za te stihove. Sa sobom u zatvor je obavezno uzeo i jedan od svojih rekvizita: bisernicu, violinu ili biglajt. Kad je pušten iz zatvora nije išao doma. Sjeo je na stepenice ispred zatvora i svirao svoj instrument pjevao pjesmu ili govorio stihove o danima provedenim u zatvoru. Sjedio je i svirao ispred zatvora cijeli dan i noć. Kada je ponovno izmišljao ironične stihove o vlasti nisu ga više zatvarali jer nisu znali što će s njim kad odsluži tu kratku kaznu – neće se vratiti doma. Ljudi su pitali Vanjčeka kako živi. On je odgovorio:
„Kad je bilo falen Bog
bila je puna štala rog
A sad je zdravo
i imam samo jednu kravu
i to nije moja
nego sinova.“
***
Stalno je mešetario preprodajom. Imao je više novaca u odnosu na druge seljake. Kupovao je nepotrebno velike komplekse vinograda. Danas je to rasprodanu sigurno više od deset vlasnika. U goricama su stalno radili težaki. Kopale su se dva puta na godinu. To je bio ogroman posao. Sve te poslove organizirala je i obavljala njegova žena Marija, normalno uz težake. Ljudi su radili, a nadnica je bila hrana i žito. Zarađeno žito se mljelo u mlinu, a od brašna se moglo svašta napraviti i nahraniti obitelj. U goricama je raslo puno stabala bresaka. Breskve su jako rodile. Znali smo cijeli dan brati breskve i tovariti na zaprežna kola. Drugi dan kravice su pelale puna kola zrelih i zdravih bresaka na prodaju, odnosno na razmjenu za žito. Uvijek se išlo u gusto naseljena mjesta. Snaha je vodila krave i mijenjala breskve za žito. Mjerica za mjericu. Korpica breskvi za korpicu žita. Ja sam se isto vozila na kolima i mijenjala. Vanjček je išao naprijed i obavještavao narod da dolaze breskve. „Fine, zdrave, gorične mekane !“ Vikao je Vanjček. Znao je malo odsvirati i odrecitirati prigodne stihove. Sjatilo se mnogo naroda i breskve su nestale začas. Puna kola bila su zdravog žita. Vanjček je sjeo u kolima na žito, a umorne kravice polagano su ga vračale kući. Više puta, onako umoran znao je i zaspati.
***
U gradu Ivancu svake srijede se održavao veliki stočni sajam. Prodavalo se i mijenjalo, kupovalo sve i svašta. Od živine do ručnih poljoprivrednih alata. Skupilo se mnogo ljudi iz okolice Ivanca, bilo je jako veselo i živahno. Ljudi su se cjenkali, pogađali cijene i lupali šako o šaku. Vanjček je obavezno obilazio taj sajam i uvijek nešto preprodao ili kupio. Imao je svoje odojke za prodaju i u zaprežnim kolima kravice su iz vozile na sajam. Kravice je obavezno vodila snaha, dok se Vanjček vozio na kolima. Prije samog ulaska u sajam Vanjček je na kolima malo zasvirao i odmah su ga svi zapazili. Počeo je dozivati ljude:“Dojdite pogledati imamo odojke“. „Lijepi, zdravi, debeli, oču jesti.“ „Začas budeju imeli sto kil. “Prasice se lagano kote“. Oko njegovog sanduka na kolima sjatilo se puno ljudi i odojci su nestali za tren oka, dok su drugi odojke prodavali cijeli dan. Za taj novac kupio je nešto drugo na tom sajmu, za što je mislio da mu treba dalje za „biznis“.
***
Gorice su bile velike pa je bilo puno dobrog vina. Njegova žena je vino prodavala doma u dvorcu. Dolazilo je puno ljudi, odnosno gostiju. Bilo je i onih ljudi koji su pili na veresiju. Marija nije išla u školu pa je na vrata ormara označavala koliko je tko dužan. Jedan polić jedna crtica. Vanjček je jako zezao svoju ženu zbog nepismenosti iako je ona sama naučila pisati velika slova. „Imam mužaču“. Znao je govoriti, a ona se na to jako ljutila. Vanjček je u toj svojoj „krčmi“ svirao sa svojom družinom. Pjevalo se, plesalo i pilo do jutra. Sve je to budno nadzirala njegova žena Marija. Ona je držala konce u rukama i vodila brigu o svemu. Žene iz sela bile su ljute i ljubomorne na muževe što su odlazili na zabavu kod Vanjčeka pa su bacale kamenje u prozore i razbile stakla.
***
Vanjček je kupovao i velike komplekse šuma. Samo na Ivanščici je imao oko 20 rali šume. Vrh Ivančice gdje je danas izletište bilo je Vanjčekovo. „Imam piramidu na vrhu planine“. Znao je govoriti Vanjček. Od tolike površine šuma plaćao se veliki porez. Negdje oko 1960. godine moj otac, njegov sin, je otišao u općinu Ivanec i sve poklonio državi jer nije mogao plaćati porez. To je bio ogroman novac. Tako je obitelj ostala bez prekrasnog dijela Ivanščice.
Vanjček je bio brz, spretan i okretan. Znao je prohodati cijelu Ivanšćicu. Ne po tlu, već po drveću. Skakao je s grane na granu. Svijao je i povijao grane i tako išao s drveta na drvo, a da nije dodirnuo tlo. Usput se znao utihnuti i pritajiti te uloviti koju vjevericu. Volio je prirodu i stalno je bio u prirodi. Tako je sakupljao sve njezine darove. Na proljeće je brao lišće fijolica – đurđica. Lišće se doma sušilo i pazilo da ga ne pojedu guske ili patke jer je lišće đurđice otrovno. Kad je bilo dovoljno suho, Vanjček je prodavao suho lišće preprodavačima koji su dalje to lišće prodavali u farmaceutsku industriju. Najesen su se brali kesteni u šumi. Vanjček je istresao kestene i nosio doma bodljikave ježince pune kestena. Tih ježinaca je bila puna šupa. Poslije su se kesteni vadili iz ježinaca i Vanjček ih je dalje prodavao.
***
Vanjček je bio jako osjećajan. Prije 50 godina nije bilo toliko automobila na cestama, ni toliko prometnih nesreća. Jednog mještanina iz Lukavca pregazio je auto i poginuo je na licu mjesta. Imao je sedmero djece. Jedan drugome „do uha“. Vanjček je išao na sprovod pješke kroz šumu, vinograde i livade. Usput je nabrao tratinčice i nosio ih u rukama. Tratinčice je stavio na lijes i rekao: „Dragi moj Tomaš, dajem ti tak male tratinčice, kak si ti malu dječicu ostavio“. Ova Vanjčekova gesta neopisivo je dirnula i ganula ljude na sprovodu. Svi su plakali. Danima se pričalo kako je Vanjček stavio na lijes sitne tratinčice, kao sitnu dječicu koju je pokojnik ostavio.
***
Vanjček je imao brata Žigu koji je između dva rata emigrirao u Ameriku u grad Milwaukee. Tu je i danas puno Hrvata. Brača su bila jako vezana pa su pisma putovala preko Atlantika gore –dolje. Brat Izidor isto je bio pjesnički nadaren i pisma je većinom pisao u stihovima. Vanjček je često recitirao pisma svoga brata:
„Putuj, putuj pismo moje
kad stigneš do mile majke
pred njom nakloni se i otvori se.
Nek te lista, nek te čita
i za zdravlje moje pita.
U Americi radi se od jutra do mraka
ne vidi se bijeloga dana…“
Pismo ide dalje, ali ja sam bila jako mala kad je djed recitirao i više stihova nisam zapamtila. Vanjček je svojim mještanima često pričao o životu svojega brata u Americi isto u stihovima:
„V Ameriki je mesa dosti
ne oglabaju se čistam kosti....“
Brat Izidor u Americi odrekao se svojeg nasljedstva u korist brata Vanjčeka koji će dohaniti „milu majku“. Tako je i bilo. Jednom prilikom Izidor je poslao paket iz Amerike s poklonom bratu Vanjčeku. Paket je dugo putovao brodom. Između ostalog u paketu je bio lijepi crni zimski kaput. Vanjček je znao reći: „Pravi kangar“. Kako je stalno mešetatio, prodavao tako je i brzo, u Varaždinu na staroj krami, prodao i vrijedni zimski kaput iz Amerike. Dobio je dosta novaca za njega, ali premalo u odnosu na njegovu pravu vrijednost. Par dana poslije toga stiglo je pismo iz Amerike od brata Izidora. Između ostalog pisalo je da su u zimskom kaputu dolari. Uredno posloženi i stavljeni u podstavu kaputa. I to navodno, dosta dolara. Vanjček je bio izvan sebe. Mjesecima je obilazio staru kramu u Varaždinu, ne bi li našao čovjeka kojem je prodao kaput i naravno dolare sašivene u kaputu. Nikad nije našao kupca i tako je ostao bez dolara koje mu je namijenio brat.
***
Dvorac u Ceriju Tužnom bio je velik u odnosu na ostale male seoske kućice od pletera i blata. Imao je gromobran pa je Vanjček često govorio: „Ima strelu, ima strelu“. Zidovi su bili debeli oko jedan metar. Imao je nekoliko velikih soba nadsvođenih bačvastim svodovima. U sobe se ulazilo iz hodnika otvorenog arkadama, koje su kasnije zazidane. Pod je bio napravljen od debelih hrastovih dasaka. U jednoj velikoj sobi nalazio se stari grofovski koncertni klavir po kojem su sva djeca i odrasli „udarali“. Budući da ga nisu znali svirati praktički im je zauzimao mjesto u sobi pa su ga nekome, tko je znao za njegovu pravu vrijednost, jeftino prodali. Razne starine iz dvorca također su poklonili i prodali. Tako da je netko gotovo badava dobio te antikvitete. Dvorac je imao i svoju kapelicu koja je odavno srušena, već puno prije i ne znam tko ju je srušio. Kapelica je imala zaštitnicu Svetu Barbaru. Zlatni kalež iz te kapelice nalazi se u varaždinskoj katedrali. Na njemu piše: „Zaštitnica Sveta Barbara, Cerje Gornje.“ Starost i vrijeme gradnje dvorca ispitivali su konzervatori iz Zagreba. To je pokrenuo moj brat koji posjeduje svu dokumentaciju i rezultate studije.
Budući da se u to vrijeme državi plaćao porez od soba, Vanjčekov brat Petar, koji je tada živio u tom dvorcu, je srušio par soba kako bi imao manji porez. Rušenje jednog dijela dvorca zbog plaćanja poreza nastavio je i Vanjček. Dvorac je zazidan većinom od kamena pa se to kamenje, od rušenja dijela dvorca, dobro iskoristilo. Seoski putevi su bili blatni i teško prohodni pa su se od tog kamenja napravili putevi i ceste po selu. Tada se puno lakše hodalo pa su mještani bili jako zadovoljni. Za vrijeme Drugog svjetskog rata na našem području nije bilo velikih borbi, ali su tu prolazili i prohujali razni vojnici: Čekrzi, ustaše, partizani, kozaci, Njemci… Neki su bili „dobri“, a neki su harali i uzimali sve do čega su došli. Tako se Vanjček dosjetio i u zidu debelom od jednog metra, dao iskopati i napraviti spremište – špajzu. Tu se moglo puno toga spremiti i sakriti od zločestih vojnika. Mast, brašno, žito, vino i drugu hranu. Na taj zid, gdje je bila iskopana špajza, Vanjček je stavio ormar i tako sve zakamuflirao. Nitko ne bi pomislio da se u zidu nešto nalazi. Špajza se koristi i dan danas u te svrhe.
***
Da bi zaradio koji dinar Vanjček je imao nerasta i bika. Prije 50 i više godina životinje su se oplođivale prirodnim putem. Nije bilo veterinara kao danas. Ljudi iz cijele okolice zato su k Vanjčeku dovodili krave „na pripust“. Živahne krave vezivale su se za voćke. Glavu krave je obično držao gazda koji ju je doveo. Iz štale je trebalo dopelati razjarenog, bijesnog i ogromnog bika, do krave u dvorištu. No Vanjček to nije radio, on je samo organizirao i ako je bio doma pripovijedao štoseve o biku i kravi kako ga ona veselo čeka. Bika je dovodila njegova žena, a kasnije Vanjčekova snaha. Sitna, mršava, ali čvrsta žena Marija stavila je štrik biku oko rogova, pustila bika iz lanca i s njim „gas“ po dvorištu. Bik se prvo morao dobro naskakati i naritati, tek se onda smirio. Marija je čvrsto držala štrik i nije ga puštala iz ruku. To je više izgledalo kao španjolska borba s bikovima. Biku su curile sline iz gubice i konačno je obavio svoju namjenu. U dvorištu je bila iskopana i „grabica“ prilagođena kravama koje su bile visoke da bi se to sve lakše obavilo. Za oplođivanje je bila određena cijena. Recimo u iznosu od današnjih 200 – 300 kuna. Gazda je platio za svoju kravu kad su se životinje smirile i kad je sve bilo gotovo. Ja kao mala curica vidjela sam te događaje i mislim da je to bio teško zarađen novac. Bika je trebalo dobro hraniti. Bio je ogroman i jak i više put znao je s rogovima i nogama praktički „rastepsti“ jasle i štalu.
***
Vanjček je imao i razne vizije o postanku svijeta. Pričao je da je Bog prvo stvorio Adama:“ Kako će Adam živjeti sam“? „Treba mu družica“. Bog uzme jedno rebro iz Adamova tijela da bi stvorio družicu, ženu Evu. Odnekud je dotrčala „kujsa“ te zgrabila kost i pojela je. Bog brzo zagrabi „kujsu“ za rep i otrgne dio repa. „Družica bude dobra i iz repa“. Šalio se Vanjček.
Vanjček je često govorio o svome odlasku s ovoga svijeta.
Kad bi smca plaću brala
kam bi blago dijevala
bio prosti il bogati
v crnoj zemli mora spati…
Organizirao je svoj sprovod i planirao kako će sve to izgledati. Nekad su se mrtvaci čuvali u kući pa se do groblja išlo pješice nekoliko kilometara. Vanjček je rekao da će najprije ići lovci s puškama na ramenu i s perjanicama na šeširima, zatim pleh muzika, onda mrtvačka kola s visokim tankim kotačima koja vuku konji. „U kolima sam ja, u drvenom zbitom lijesu“. „Iza mene idu muži, a iza muži idu žene u suzama i nose vijence.“ Društvo koje bi ga slušalo bilo je veselo i izvodilo šale na račun njegova sprovoda. Šale je izvodio i sam Vanjček, a to mu je bio i cilj.
Umro je na Staru godinu 1979. godine tiho i spokojno. Na sprovodu je bila cijela regija. Ljudi iz okolice Ivanca i Varaždina.
***
Uz sve te vragolije, huncmutarije, mešetarenja, preprodavanje, lov, lovačke zabave, odrastala su i njegova djeca. Najveći teret i brigu o djeci i gospodarstvu podnijela je njegova žena Marija. U braku Marije i Vanjčeka rodilo se jedanaestero djece. Petero djece umrlo je u ranoj dobi, a šestero ih je poživjelo. Kad su Vanjčeka pitali koliko djece ima odgovorio je u stihovima:
„Za šest skrbim,
a za pet Boga molim.“
Njegovi potomci su:
Kćer Slava, rođena 1922. god. udata Gazdić, djeca; Sin Josip, rođen 1924. god. djeca:
Gazdić Josip Brlek Božica
Gazdić juraj Brlek Branko
Gazdić Ivan
Gazdić Marija
Gazdić Čiro
Gazdić Anica
Sin Izidor, rođ. 1927. godine, djeca: Kćer Margareta udata Kumrić, rođ. 1931. god.
Brlek Anica
Brlek Ivica
Kćer Ivka, rođ. 1933. god. udata Brlenić, djeca: Kćer Ljubica, rođ. 1937. god.udata Pavčec
Brlenić Andrija Djeca:
Brlenić Juraj Pavčec Vlado
Brlenić Vera
Brlenić Vlado
Brlenić Đurđa
***
Kurija postoji još i danas okružena starim drvećem koje izgledom podsjeća na perivoj. Trebala bi joj cjelovita obnova, ali ona je prezahtjevna i preskupa. Brat i ja pored dvorca izgradili smo obiteljske kuće. Dvorac nosi i skriva razne tajne te sjećanja i razmišljanja na djetinjstvo provedeno u dvorcu.
