Prošle godine počeo sam raditi na knjizi o povijesti slobodnog zidarstva u Varaždinu. Budući da literatura o masonstvu na hrvatskom području uglavnom donosi opće preglede fenomena, a izostaju detaljnije studije posvećene pojedinim gradovima, smatram da je došlo vrijeme da se ‘skine veo tajne’ i sa slučaja Varaždina.
Prvi korak prema tome već je učinjen u knjigama autora poput Branka Šomena kojem povijest slobodnog zidarstva duguje iznimno mnogo.
Moj cilj je odgovoriti na pitanje tko su bili varaždinski slobodni zidari te ih povezati s varaždinskim povijesnim građevinama koje vrve masonskom simbolikom.
Kroz godine se u ponekim diskursima znalo govoriti o mogućoj lokaciji varaždinske masonske lože.
Popularni konsenzus smješta djelovanje jedne od varaždinskih loža u takozvanu “Perkovu vilu” u današnjoj Vodnikovoj ulici.
Ona je u prvoj polovici 20. stoljeća bila vlasništvo Dragutina Perka koji je neko vrijeme nosio i dužnost gradonačelnika Varaždina, te je također zaslužan za vojni pothvat vraćanja Međimurja.
O njegovom vlasništvu objekta svjedoči nam i kameni spomenik u tlu dvorišta na kojem stoje inicijali “D.P. 1928.”, a i iz iste je objavljivao vjesnik “Jugoslavija” kojeg je bio urednik.
Jedan od dokaza koji svjedoči da je u spomenutoj građevini djelovala varaždinska loža jest osamnaesto minutni dokumentarni film koji datira iz 1934.
Film je uradak redatelja Drage Chloupeka koji ga je snimio za Školu narodnog zdravlja, ustanovu koju je 1927. uspostavio Andrija Štampar pripadnik zagrebačke slobodnozidarske lože.
Na filmu se nalazi prikaz već spomenute Perkove vile koja je navedena kao lokacija nekadašnje varaždinske lože. U razdoblju kad je film sniman, vila je još uvijek bila u posjedu Perka, pošto isti pogiba tek 1945.
O spomenutoj građevini s povijesnog gledišta znamo malo. Vila se nalazi na nekadašnjem “sjevernom grabišću” koje se intenzivnije počelo razvijati tek nakon požara 1776., no, nešto ranije građevine nalazimo već 1730-ih, poput stare Palače Nizcky u Nazarovoj.
Današnja Vodnikova ulica nekada se nazivala Florijanskom ili Cvetoslavskom ulicom. Prije toga potez Vodnikove ulice naznačen je kao “Platea Nova Dravicza” što je kartografski najraniji zabilježen naziv ulice.
Kroz današnju Nazorovu ulicu sve do Banus placa protezala se Platea Antique Dravicza. Od Banus placa prema starom sajmištu protezala se Platea Stara Dravicza, dok je današnja ulica Baruna Trenka nosila ime Platea Hungarica.
Izgleda da su se za sjeverno predgrađe imena ulica često mijenjale ili su se bar koristila naizmjenično prilikom vođenja administrativnih popisa, što je posljedica postepenog razvoja sjevernog predgrađa.
Na današnjoj lokaciji vile u Vodnikovoj ulici prvi puta možemo očitati postojanje građevine na Beyschlagovom planu Varaždina iz 1807.
Istraživanjem sam uspio ustanoviti kako je vlasnik vile bio grof Franjo Lovro Drašković, član lože Savršeni savez i kasnije osnivač druge varaždinske lože Prijateljstvo.
Činjenica da je Perkova vila bila u posjedu Franje Draškovića koji je sam bio mason, te ujedno i brat Ivana VIII Draškovića oca slobodnog zidarstva na hrvatskim prostorima savršeno se poklapa s navodom da je u njoj stolovala varaždinska slobodnozidarska loža.
Zanimljivo je da i Ladislav Ebner piše kako je Franje Drašković imao terasnu kuću s vrtom, te da je ulazak u vrt iste bio dozvoljen jedino obrazovanoj klasi ovdašnjeg društva.
Opis građevina poprilično nalikuje Perkovoj vili, budući da se radi o terasnoj kući sa ukrasnim vrtom, što nam pokazuje i snimka iz 1934. godine. Isto nam svjedoči i kartografski prikaz s početka stoljeća, gdje u zaleđu kuće možemo pronaći naznačenu neku vrstu vrta.
Franjo Drašković umire 1817., a spomenuti posjed je preuzeo njegov unuk Franjo III. Drašković kojeg nalazimo kao vlasnika sredinom 19. st. stoljeća.
Ladislav Ebner također navodi kako je spomenuta terasna kuća s vrtom 1828. u vlasništvu Franje III. Draškovića, što također odgovara kronologiji vlasništva vile i sugerira da se radi o istoj građevini.
Nakon smrti Franje III. Draškovića vlasništvo nad vilom prijelazi obitelji Tkalec, te u konačnici nakon Perkove smrti 1945. posjed procesom nacionalizacije potpada pod vlasništvo FNRJ gdje ostaje do devedesetih godina.
Danas kuća biva dom nekoliko stanara koji su iz lokalnih priča i legendi upoznati s njenom prošlošću.
Unatoč tome interijer vile je u potpuno drugačijoj formi nego li je to zasigurno bio kada je služila funkciji slobodnozidarske lože. Tek Chloupekov film iz davne 1934. i pokoji dokument ostaje oda bizarne prošlosti prve varaždinske masonske lože.
Fotografija: Kinoteka Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu
