Ivica Jembrih Cobovički objavio je novu knjigu „Od kolijevke do Garestina i Međimurja“, multimedijalni kolaž pjesama, proznih dijelova, notnih zapisa, crteža i fotografija, objedinjenih putopisnom pričom Jembriha i njegovoga novog mačka Lineka, koji sad spava na mjestu prijašnjih ljubimaca, Aleksisa i Silverija, junaka prošlih knjiga. Bio je to razlog da ga posjetimo u njegovoj rezidenciji, u Domu za starije u Zavojnoj ulici u Varaždinu.

Putopisni „romanček“

– To je putopisni „romanček“. Putujem sa svojim mačkom Linekom. On govori kajkavski, jer je iz mojega rodnog kraja, Gregurevca. Linek je pročitao sve o Aleksisu, svojem prethodniku, jer Aleksisu sam pisao za vrijeme putovanja u Indiju pa sad i Linek želi sa mnom na put u Indiju. Već smo našli način kako ćemo to izvesti, ali još trebamo namaknuti sredstva. Naravno, on je moj fikcijski suputnik, jer lakše mi je pisati o njemu nego o nekome čovjeku, s njim se mogu sve spominati, on se uopće nebu naljutil – nasmijao se.

Ivica Jembrih i u razgovoru te u knjigama često spominje „dušu“, a svoj likovni izričaj nazvao je intuicizam pa stoga ne čudi da prakticira jogu, da ga privlači Indija i da voli životinje.

– Volim životinje.Osvjedočio sam se koliko je u njima duše, da to čovjek ne bi vjerovao – reći će, a u prilog tome ide i da je na kajkavski prepjevao pjesmu Sergeja Jesenjina „Kačalovljevu psu“, ali je u prepjevu psa nazvao Rinkič prema svojem ljubimcu, a ne Džimi, kako ga je nazvao Jesenjin.

Inače , na kajkavski je prepjevao poeziju najvećih svjetskih pjesnika kao što su Edgar Allan Poe, Charles Baudelaire, Paul Verlain..., a objedinjene su u zbirci „Toplota staroga kaputa“.

– Kajkavski je toliko bogat da mi u prevođenju nije „sfalila“ ni jedna riječ. Problem je jedino u rimi, ako je nemoguće prepjevati u rimi, onda upotrijebim slobodni stih – kaže.

„Kolijevka“ u naslovu nove knjige ne simbolizira samo rođenje nego i njegov rodni kraj, koji iz zraka izgleda kao zipka. U knjizi se neprimjetno stapaju daleka sjećanja na majku, oca i događaji iz daleke prošlosti sa sadašnjim Jembrihovim putešestvijama varaždinskim i međimurskim krajem.

Pablo Neruda na kajkavskom

Recenzentica Ljubica Duić opisala ju je kao najbogatiju i po konceptu najoriginalniju Jembrihovu knjigu.

Njegove su pjesme uvrštene u lektiru i prevođene na razne jezike. Nedavno je na kajkavski prepjevao zbirku „Dvadeset ljubavnih i jedna očajna pjesma“ Pabla Nerude, koja se u njegovoj inačici zove „Dvadeset ljubavnih i jedna čemerna“ i ako ga Ministarstvo kulture odluči poduprijeti, ta će zbirka također biti objavljena.

Iako Ivica Jembrih piše podjednako na kajkavskom i štokavskom, struka smatra da su književno vredniji njegovi radovi na kajkavštini, jer kako je napisao književni stručnjak Stjepan Hranjec: „... u njoj je Jembrih pravi, u njoj je svoj, nju, tu materinu rieč gorljivo brani. Ovo nije samo „zbuntana“, gupčevska obrana kaja, nego – jer ne zaboravimo jezik je biće – svega što taj kaj nosi u sebi i priziva: djetinjstvo, dom, huste, polja, cujzeka, mujceke… Svega, dakle, što su književni toposi Ivice Jembriha.

Ana Katarina kao Ivana Orleanska

Od pjesnika iz povijesti jako cijeni Anu Katarinu Zrinski, čije je mučeništvo usporedio s onim Ivane Orleanske. Posvetio joj je zbirku „Od Bosiljeva do Graza“. Naime, ove je godine 390. obljetnica rođenja Ane Katarine.

– Ana Katarina bila je velika mučenica. Puno je propatila, ostala je bez muža, bez brata, bez sina, bez kćerke. Posljednji sin, Adam Zrinski, utopio se, na kraju je završila u Grazu u Schlossbergu u ludnici, gdje su ju i pokopali. Zrinskima sam posvetio mnoga djela – rekao je.