Tko se na javnom mjestu tuče, svađa, viče ili na drugi način remeti javni red i mir, kaznit će se za prekršaj novčanom kaznom u iznosu od 300,00 do 2.000,00 eura ili kaznom zatvora do 30 dana, propisano je člankom 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.
Cilj navedenog zakona je kazniti osobe koje na nedozvoljeni način remete mir, rad ili normalan način života građana, odnosno osobe koje stvaraju nemir, neraspoloženje, uznemirenost građana na ulicama ili drugim javnim mjestima.
Vrlo često optužba podnosi optužne prijedloge protiv okrivljenika koji tučnjavom, svađom ili vikom narušavaju javni red i mira, a o kojim optužnim prijedlozima potom odlučuje nadležni prekršajni sud. Da bi okrivljenik bio proglašen krivim za počinjenje prekršaja remećenja javnog reda i mira iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira svađa, tučnjava ili vika mora se dogoditi na javnom mjestu, odnosno ponašanje okrivljenika mora biti takvo da je bilo vidljivo i čujno na neograničenom javnom mjestu, ulici, trgu i sl.
Upravo iz navedenog razloga se okrivljenici vrlo često oslobađaju od optužbe jer se često svađe i vika dešavaju na mjestima koja nisu javna mjesta, primjerice u obiteljskoj kući, hodniku zgrade, ordinaciji i drugim sličnim mjestima koja po prirodi stvari nisu dostupna neograničenom krugu ljudi.
Zakon ne daje jasnu definiciju javnog mjesta, ali je sudska praksa zauzela stav da je to ono mjesto gdje je pristup moguć neograničenom i neodređenom broju osoba u svakom trenutku – realno javno mjesto, poput primjerice ulice, šetališta, parka, trgova.
Postoje i tzv. ograničeno otvorena javna mjesta, a to su određena mjesta koja pod određenim uvjetima mogu biti dostupna neograničenom broju osoba, poput primjerice trgovine, kazališta, sredstva javnog prijevoza. Konačno, postoje i tzv. fiktivna javna mjesta koja po svojoj funkciji nisu javna mjesta, ali pod određenim okolnostima mogu imati takav značaj i to kada je radnja prekršaja vidljiva sa javnog mjesta ili je posljedica radnje nastupila na javnom mjestu.
Recimo kada je vika i svađa bila na balkonu obiteljske kuće, ali se čula na ulicu gdje su se nalazili brojni prolaznici, riječ je o tome da je ispunjen element javnosti kao bitno obilježje bića prekršaja. Stoga je potrebno utvrditi jesu li se posljedice radnje reflektirale u javnosti, odnosno je li netko posljedice vidio ili čuo. Nije dovoljno recimo da je dvorište obiteljske kuće dostupno pogledu s ceste, već u svakom konkretnom slučaju treba utvrditi jesu li građani bili takvom vikom, svađom ili tučnjavom uznemireni.
Jasno je da određena mjesta, poput recimo garaže stambene zgrade, nisu po svojoj namjeni javna mjesta, ali je sud obvezan utvrditi jesu li ispunjeni uvjeti koji čine takva mjesta javnima kako bi ustanovio jesu li sve one okolnosti koje bi postojale u vrijeme izvršenja prekršaja i koje bi kao takve činile navedeno mjesto javnim doista ispunjene, ističući pritom da kod određivanja javnosti nekog mjesta, nije dovoljno samo navesti da je određeno mjesto moglo biti dostupno javnosti, već je potrebno utvrditi da li se radnja prekršaja zaista reflektirala na javnom mjestu.
S druge pak strane kada se radi o počinjenju prekršaja na ulici, realnom javnom mjestu, koje je neograničeno otvoreno javno mjesto, dostupno neodređenom krugu građana, sud nije dužan provoditi dokaze za ocjenu javnosti takvog mjesta niti utvrđivati konkretnu prisutnost građana i činjenicu je li doista netko od građana bio uznemiren.
Stoga nadležni djelatnici policije prilikom utvrđivanja okolnosti konkretnog događaja moraju voditi računa o tome da potpuno i točno utvrde činjenično stanje jer će u slučaju da isti propuste voditi računa o elementu javnosti okrivljenik imati mogućnost izbjeći prekršajnu odgovornost.
