Nešto stariji čitatelji vjerojatno se sjećaju vremena kada su prvi puta u Republici Hrvatskoj kao služba počeli djelovati javni bilježnici, a bilo je to prije gotovo 30 godina, točnije 1994. godine, netom nakon donošenja Zakona o javnom bilježništvu koji je donesen 1993. godine, a počeo se primjenjivati 31. ožujka 1994. godine.
Od toga se vremena uloga javnih bilježnika u društvu značajno promijenila, a građani često ne znaju koje su točno ovlasti javnih bilježnika, konkretno kada se moraju obratiti javnom bilježniku, a kada odvjetniku za određeni vid pravne pomoći.
Problemi se javljaju i kod tumačenja pojmova ovjere potpisa na privatnim ispravama i potvrde (solemnizacije) privatnih isprava pa ih ljudi često poistovjećuju ili primjerice kada odvjetnik sastavi ugovor o kupoprodaji na kojem je potrebno ovjeriti potpis prodavatelja ljudi navode da nose ugovor javnom bilježniku na „ovjeru“ kada zapravo ovjeravaju samo potpis prodavatelja na predmetnom ugovoru.
Prvenstveno je nužno naglasiti da javni bilježnici ne smiju sastavljati privatne isprave, primjerice ugovore o darovanju, kupoprodaji, zakupu, najmu niti druge privatne isprave, ali smiju izvršiti ovjere potpisa privatnih isprava. Ponekad je potrebno da javni bilježnik potvrdi (solemnizira) privatnu ispravu što nije isto što i ovjera potpisa.
Solemnizacija ugovora je poseban postupak kojim javni bilježnik potvrđuje ugovor što u praksi znači da isti mora provjeriti je li ugovor u odgovarajućoj formi, pročitati ugovor strankama, objasniti im sadržaj istoga i objasniti im pravne posljedice sklapanja takvog ugovora te nakon provedbe svih pobrojanih koraka takav ugovor ima snagu javnobilježničkog akta.
U praksi se najčešće solemniziraju ugovori o kreditu što je poznato svakome tko je ikada ulazio u kreditni odnos. Važno je naglasiti da se ugovori o kupoprodaji nekretnine ne trebaju solemnizirati što građani često pogrešno misle, već je dovoljno samo da javni bilježnik ovjeri potpis prodavatelja na takvom ugovoru što je značajno manji financijski trošak od troška solemnizacije.
Jednako je i sa ugovorom o darovanju na kojem je dovoljno ovjeriti potpis darovatelja, a samo iznimno je potrebno provesti postupak solemnizacije ako nema predaje nekretnine u posjed daroprimatelju.
Specifičnosti postoje i kod ugovora o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju koje je potrebno sastaviti u pisanom obliku, što najčešće rade odvjetnici, a potom je takve ugovore potrebno potvrditi (solemnizirati) po javnom bilježniku, ali iste može ovjeriti i sudac nadležnog suda što većini ljudi nije poznato.
Ovjera od strane suca nadležnog suda je puno jeftinija opcija jer ćete platiti samo sudsku pristojbu, ali taj je proces znatno dugotrajniji dok ćete kod javnog bilježnika taj postupak provesti u jednom danu.
Kod prijenosa vlasništva vozila promjena je uslijedila 2018. godine, pa trenutno pravno rješenje dopušta da se vlasništvo vozila prenosi bez ovjere potpisa prodavatelja ili darovatelja na ugovorima o kupoprodaji vozila, odnosno ugovorima o darovanju vozila.
Postoje i određeni poslovi i izjave koji, sukladno zakonskim odredbama, moraju biti sastavljeni u formi javnobilježničkog akta da bi bili pravno valjani, poput primjerice ugovora o raspolaganju imovinom maloljetnih osoba i osoba kojima je oduzeta poslovna sposobnost, darovnih ugovora bez predaje u neposredan posjed daroprimcu (što je već i ranije spomenuto u članku), kao i svi pravni poslovi među živima koje poduzimaju slijepe osobe ili gluhe osobe koje ne znaju čitati ili nijemi koji ne znaju pisati.
Konačno, vjerojatno ste i sami primijetili da su u posljednje vrijeme ovlasti javnih bilježnika znatno proširene pa isti provede ostavinske postupke, a nezamjenjivi su postali u brojnim ovršnim postupcima, a imaju ulogu i u zemljišnoknjižnim postupcima te se razmatra da se ovlasti javnih bilježnika još više prošire kako bi se rasteretili sudovi, a i kako bi se građanima pružila bolja, brža, efikasnija i jeftinija usluga.
