Nakon izdržane zatvorske kazne, kako bivše zatvorenike uključiti u život na slobodi i pretvoriti ih u korisne članove društva? Kakve su mogućnosti nadzora takvih osoba? Je li zatvorski sustav usmjeren na rehabilitaciju zatvorenika? Je li uopće opravdano očekivati da će osoba nakon izdržavanja zatvorske kazne u duljem trajanju, primjerice kazne od 15, 20 ili 30 godina, moći prilagoditi životu na slobodi, hoće li moći pronaći zaposlenje, kakva će biti reakcija društva?
Nakon izdržavanja dugogodišnje zatvorske kazne okolina se znatno promijeni i osobe se teško mogu snaći u svakodnevnim životnim situacijama, ne znaju koristiti mobitel, bankomat, nemaju novčana sredstva da prebrode period do eventualnog zapošljavanja, u velikoj mjeri im je smanjenja mogućnost zaposlenja jer gotovo svaki poslodavac traži potvrdu o nekažnjavanju, okolina ih stigmatizira te takva stigma praktično ostaje doživotno.
Da bi se osoba, počinitelj kaznenog djela, koji je izdržao zatvorsku kaznu, smatrao osobom koja nije počinila kazneno djelo, mora proteći određeni vremenski rok i moraju se ispuniti uvjeti propisani Zakonom o pravnim posljedicama osude, kaznenoj evidenciji i rehabilitaciji. Rehabilitacija nastupa po sili zakona nakon 5 godina od izdržane kazne zatvora od 1 godine ili teže, 10 godina nakon izdržane kazne zatvora od 3 godine ili teže, 15 godina nakon izdržane kazne od 10 godina ili teže, odnosno 20 godina nakon izdržane kazne dugotrajnog zatvora.
Upravo činjenica da još nije nastupila rehabilitacija, onemogućuje osobama koje su izdržale zatvorsku kaznu da se uključe u normalan život, čak i kada kod njih za to postoji želja i volja. Prepreke su brojne, pa tako osoba koja je pravomoćno osuđena za kazneno djelo koje ju čini nedostojnom za obavljanje državne službe u istu ne može biti primljena, takve osobe ne mogu dobiti odobrenje za nabavu ili držanje oružja, ne mogu se kandidirati na lokalnim izborima, ne mogu biti članovi uprave ili nadzornog odbora trgovačkog društva, ne mogu biti primljeni u policijsku službu, sve sukladno odredbama posebnih zakona. Pobrojane situacije većini osoba koje su izdržale zatvorske kazne i ne predstavlja glavni problem, ali zapošljavanje na bilo kakvom radnom mjestu za njih postaje praktično nemoguće, a za vrijeme izdržavanja zatvorske kazne u praksi ne postoji nikakav program koji bi ih pripremio na ono što će uslijediti. Dakle, čak i osobe koje imaju najbolju namjeru ostaviti prošlost iza sebe na tom putu nailaze na brojne, za mnoge, nepremostive prepreke.
Naravno da postoji određeni postotak osoba koje niti nemaju namjeru nakon izdržane zatvorske kazne nastaviti sa uobičajenim životom, nego nakon puštanja na slobodu ubrzo počine novo kazneno djelo samo da bi se vratile u poznato okruženje u kojem su osigurani dnevni obroci i rad nije obvezan.
Ali veliki postotak osoba nakon izdržane zatvorske kazne prolazi ponovno kažnjavanje kroz niz posljedica zbog same činjenice da su prethodno bili pravomoćno osuđeni i to u jako dugom vremenskom periodu nakon što je kazna izdržana. Time se samo otežava njihova resocijalizacija i ponovna integracija u društvo te je praktično doživotna prepreka normalnom funkcioniranju osobe u društvu.
