Populacija, kako na razini države, ali i u cijelom svijetu, neupitno stari te je sve veći postotak populacije stariji od 65 godina. Starenje sa sobom donosi brojne izazove pa se tako starije osobe često suočavaju s diskriminacijom obzirom na dob, socijalnom isključenošću, financijskim poteškoćama zbog niskih mirovina, zdravstvenim problemima, ali i sudskim postupcima vezanima za ostvarivanje njihovih prava.
Iako je starenje normalna, biološka i fiziološka pojava, čak se niti pravni propisi ne mogu složiti oko toga od koje godine započinje starost jer se ta granica ne može generalno vezati za određene godine, a osobito uzimajući u obzir činjenicu da je životniji vijek sve dulji. S obzirom da je evidentno životni vijek sve dulji, potrebno je pravnim propisima, ali naravno i u praksi, osigurati starijim osobama da što dulje budu punopravni članovi svoje zajednice, da im se osiguraju pristojne mirovine, pristup zdravstvenoj zaštiti, smještaj u odgovarajuće ustanove u slučaju potrebe i brojna druga prava.
Sam Ustav Republike Hrvatske propisuje dužnost države da štiti nemoćne osobe, odnosno da im osigura pomoć za podmirenje osnovnih životnih potreba, a Obiteljski zakon obvezuje djecu da uzdržavaju svoje roditelje ako nisu sposobni za rad i ako ne mogu prihode ostvariti od svoje imovine, uz iznimku da to nisu dužni učiniti ako roditelj nije dijete uzdržavao kada je to bio dužan sukladno zakonu.
Dužnost uzdržavanja postoji čak i za maćehu ili očuha, odnosno baku i djeda, ako su dulje vremena o vama brinuli ili vas uzdržavali. Pokretanje takvih postupaka pred sudom vrlo često za starije osobe ne dolazi u obzir jer se srame pozicije u kojoj su se pronašli ili su svjesni da djeca imaju svoje financijske izazove te ih ne žele opterećivati i svojim poteškoćama.
Upravo zbog niskih primanja u mirovini, nemogućnosti podmirivanja troškova smještaja u ustanove za starije i nemoćne osobe, starije osobe se nerijetko upuštaju u sklapanje ugovora o doživotnom i/ili dosmrtnom uzdržavanju, vjerujući da će na taj način, ostavljanjem svoje imovine koju su stjecali cijeli životni vijek davatelju uzdržavanja osigurati sebi brigu i skrb u starosti i nemoći.
Nažalost, nerijetko starije osobe nedovoljno razumiju ili ne uzimaju u obzir potencijalne posljedice sklapanja takvih ugovora te ponekad ostanu i bez svoje imovine i bez odgovarajuće skrbi pa im jedino ostaje upuštanje u sudski postupak jer su bili prevareni, izigrani ili jer jednostavno druga ugovorna strana ne ispunjava svoje obveze preuzete ugovorom. Općepoznato je da sudski postupci traju i da su skupi, a osobe starije životne dobi upravo zbog tih razloga vrlo teško odlučuju kontaktirati odvjetnika i tražiti zaštitu svojih prava, a opravdano se boje da im zaštita neće niti stići na vrijeme, odnosno za vrijeme njihova života.
Jedan od načina na koji na koji starije osobe osiguravaju sredstva za podmirivanje svojih osnovnih životnih potreba je korištenjem obiteljske mirovine uz svoju vlastitu mirovinu, a pred sudovima sve je više postupaka u kojima osobe žele ostvariti pravo na korištenje dijela obiteljske mirovine jer tvrde da su bili u izvanbračnoj zajednici s preminulom osobom.
Obzirom da se u današnje vrijeme sve manji broj ljudi odlučuje na sklapanje braka za očekivati je sve veći broj postupaka u kojima se dokazuje postojanje izvanbračne zajednice, a radi ostvarivanja zakonom predviđenih prava, što ponovno predstavlja novo opterećenje za sudove, ali i stranke koje nakon gubitka bliske osobe svoja prava moraju tražiti pred sudom.
Evidentno je da starija životna dob sa sobom nosi brojne izazove, a pravni propisi, iako nastoje zaštititi njihova prava, vrlo često u tome ne uspijevaju. Odgovornost je svih bliskih osoba, ali i države da vodi računa o starijim osobama, a na svakom je pojedincu da zaštiti i pomogne osobama koje su zbog svoje životne dobi ranjivije na iskorištavanje i zlostavljanje.
