Pitanje nasljeđivanja u hrvatskom je pravnom poretku uređeno odredbama Zakona o nasljeđivanju. Iako se mnogi imaju razloga veseliti imovini koju će naslijediti nakon smrti ostavitelja, brojnim ljudima to stvara nove brige i nedoumice, osobito ako već unaprijed znaju da je ostavitelj iza sebe ostavio dugove.
Pitanje nasljeđivanja postavlja se u trenutku smrti fizičke osobe koja se naziva ostavitelj te je njegovom ili njezinom smrću otvoreno nasljedstvo, a isti učinak ima i proglašenje osobe umrlom, a kao dan otvaranja nasljedstva osobe koja je proglašena umrlom smatra se dan kad je rješenje o proglašenju osobe umrlom postalo pravomoćno, ako iz tog rješenja ne proizlazi da je dan smrti neki drugi dan.
Ako ste baš vi osoba koja nasljeđuje ostavitelja, odnosno osoba koja je njegovom smrću stekla nasljedno pravo- nasljednik, zasigurno ste si postavili niz pitanja. Naročito je važno znati odgovor na pitanje jeste li vi kao nasljednik odgovorni za dugove ostavitelja i u kojoj mjeri, pa ako ste svjesni da ćete osim imovine naslijediti i dugove, potrebno je biti vrlo oprezan i informirati se o pravnim mogućnostima koje vam stoje na raspolaganju.
Ako ste svjesni da je ostavitelj iza sebe ostavio dugove i ne želite zbog navedenog steći nasljedno pravo, pa samim time niti imati bilo kakvu odgovornost za dugove, Zakon o nasljeđivanju propisao je za vas mogućnost odricanja od nasljedstva te se u slučajevima odricanja od nasljedstva uzima kao da ga nikada niti niste stekli. Ključno je, dakle, dati izjavu o odricanju od nasljedstva, jer ukoliko takvu izjavu ne date, smatra se da želite biti nasljednikom.
Ukoliko ste pak dali valjanu izjavu iz koje proizlazi da želite biti nasljednik iza određene osobe, nasljedstva se više ne možete odreći. Nerijetko se u praksi događa da ostavitelj nema nasljednika ili se svi potencijalni nasljednici odreknu nasljedstva. U takvim slučajevima imovina prelazi na općinu, odnosno grad na čijem se području ta imovina nalazi, a općina odnosno grad stupaju u položaj nasljednika s razlikom da isti nemaju mogućnost davanja izjave o odricanju od nasljedstva i moraju odgovarati za eventualne dugove ostavitelja.
Vrlo često nasljednici smatraju da mogu naslijediti samo prava, a odreći se dugova koji su ostali iza ostavitelja. Nažalost, to nije tako, ali Zakon o nasljeđivanju i u ovom je slučaju vodio računa o nasljednicima koji su možda nesmotreno prihvatili nasljedstvo ili prilikom prihvata nisu znali za postojanje dugova iza ostavitelja.
Naime, nasljednici odgovaraju za ostaviteljeve dugove samo do visine vrijednosti naslijeđene imovine. Pritom opet treba biti oprezan jer sud samo na prigovor nasljednika pazi na odnos visine vrijednosti naslijeđene imovine i iznos ostaviteljevih dugova. Opseg odgovornosti nasljednika za ostaviteljeve dugove prosuđuje se prema vrijednosti naslijeđene imovine koju je ona imala u času prijelaza na nasljednike, dakle u času ostaviteljeve smrti, a o čemu govori i sudska praksa.
Imovina se procjenjuje prema tržišnoj vrijednosti stvari u času smrti ostavitelja, pa ako kasnije i dođe do promjene u vrijednosti naslijeđenih predmeta to ne utječu na veličinu i opseg nasljednikove odgovornost, a takav je stav zauzeo i Županijski sud u Varaždinu u odluci iz 2003. godine.
Isto tako, nije naodmet spomenuti da činjenica da vi kao nasljednik odgovarate samo do visine vrijednosti naslijeđene imovine, ne znači da odgovarate samo naslijeđenom imovinom, nego i svojom vlastitom imovinom. Nešto je drugačija situacija kada je imovina ostavitelja prešla na općinu ili grad, sukladno gore opisanoj situaciji, jer se tada vjerovnici mogu namiriti samo iz stvari odnosno prava koje su sastavni dio ostavine, a ne iz druge imovine koja pripada gradu ili općini.
Time je izbjegnuta situacija da općine, odnosno gradovi namiruju dugove iza ostavitelja svojom imovinom, odnosno iz proračuna jedinica lokalne odnosno regionalne samouprave, i to prvenstveno jer su samim Zakonom o nasljeđivanju stavljeni u položaj da moraju prihvatiti pravne posljedice nasljeđivanja i odgovarati za dugove.
