Sve češće smo suočeni s novinskim člancima i objavama u medijima iz kojih proizlazi da su maloljetnici sve češće počinitelji kaznenih djela i to vrlo često teških kaznenih djela povezanih s drogom, nasiljem, nanošenjem teških tjelesnih ozljeda. Opravdano se postavlja pitanja kakve mehanizme ima pravosudni sustav prema maloljetnim počiniteljima kaznenih djela i kakve su sankcije uopće primjerene za tako mlade osobe.
Zakon o sudovima za mladež propisuje koji sudovi sude, kako izgleda kazneni postupak i kako se izvršavaju sankcije prema maloljetnicima i mlađim punoljetnicima. Sukladno Zakonu o sudovima za mladež, maloljetnicima se smatraju osobe koje su u vrijeme počinjenja navršile 14 godina, ali još nemaju 18 godina, dok su mlađi punoljetnici osobe s navršenih 18 godina, a još nisu navršile 21 godinu života.
Sankcije koje se izriču maloljetnicima su u pravilu odgojne mjere i maloljetnički zatvor, a pod određenim uvjetima i sigurnosne mjere, a kojim se sankcijama nastoji mladim počiniteljima kaznenih djela pružiti briga, zaštita, pomoć i nadzor, osigurati opća i stručna naobrazba, utjecati na njegov odgoj, ličnost, jačanje njegove odgovornosti, a sve kako ponovno ne bi došlo do počinjenja kaznenih djela.
Brojne su odgojne mjere koje propisuje Zakon o sudovima za mladež; sudski ukor, posebne obveze, pojačana briga i nadzor, upućivanje u disciplinski centar ili odgojnu ustanovu ili odgojni zavod i dr.
Svaka od tih mjera ima određeni cilj, a jasno je vidljivo da su određene od tih mjera blaže, dok su druge puno strože i puno više utječu na maloljetnike. Recimo, sudski ukor kao vrsta blaže mjere nastoji utjecati na maloljetnikovu ličnost i ponašanje upozorenjima, usmjeravanjem i sl., dok primjerice odgojne mjere pojačane brige i nadzora sa ili bez dnevnog boravka u odgojnoj ustanovi predstavljaju intenzivnije mjere kada je maloljetniku potrebna odgovarajuća stručna pomoć i nadzor, ali ipak nije potrebno izdvajanje iz njegove životne sredine. S druge strane, zavodske mjere znače da dolazi do izdvajanja maloljetnika iz njegove životne sredine jer su mu potrebne trajnije i intenzivnije odgojne mjere ili liječenje te se iste primjenjuju samo iznimno i Zakonom su točno propisani rokovi trajanja tih mjera. U tim slučajevima, riječ je o tome da maloljetnik ima izražene poremećaje ponašanja i nije spreman prihvatiti odgojne utjecaje.
Kada sud odlučuje o primjeni najstrože, krajnje mjere, upućivanja maloljetnika u odgojni zavod mora voditi računa o tome kakvo je kazneno djelo počinjeno, pod kojima okolnostima, jesu li maloljetniku prije bile izricane kakve mjere ili je već bio u maloljetničkom zatvoru. Takva mjera traje najmanje šest mjeseci, a najdulje tri godine, s time da se svakih šest mjeseci od strane sudskog vijeća provjerava jesu li ispunjeni uvjeti da se mjera obustavi ili se može zamijeniti nekom drugom odgojnom mjerom koja bi bila blaža za maloljetnika.
Najstroža kazna koja se može izreći maloljetniku je maloljetnički zatvor. Takvom se sankcijom osoba lišava slobode u trajanju od šest mjeseci do pet godina, a iznimno maloljetnički zatvor može trajati i do deset godina. Kada se sud odlučuje na primjenu ove mjere mora voditi računa o stupnju zrelosti maloljetnika, vremenu koje je potrebno za njegov odgoj, obrazovanje i stručno osposobljavanje.
Konačno, i prema maloljetnicima se mogu primijeniti sigurnosne mjere i to sigurnosna mjera obveznog psihosocijalnog tretmana, zabrane približavanja, zabrana upravljanja motornim vozilom (prema starijem maloljetniku), kao i sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja i liječenja od ovisnosti.
Zakon o sudovima na mladež propisuje i druge specifičnosti postupanja prema mladim počiniteljima kaznenih djela te bi svi sudionici tog postupka, a osobito suci i državni odvjetnici, trebali voditi računa o specifičnostima postupanja prema osobama koje su tek zakoračile u odrasli svijet, ali naravno, uvažavajući sve okolnosti konkretnog slučaja.
