Sve češće smo svjedoci brojnih primjera obiteljskog nasilja koji nerijetko završavaju strašnim posljedicama, poput teških tjelesnih ozljeda pa čak i smrću žrtava koje su vrlo često, ali ne isključivo, upravo žene.
Zločin u Velikoj Gorici koji se dogodio dana 29. prosinca ove godine kojim je život tragično okončan čak trima osobama, ali i zločin u Međimurju u kojem je muškarac bacio bombu na žensku osobu koja je teško ozlijeđena istoga dana najgori su oblici kaznenih djela koje je potrebno strogo sankcionirati.
Do takvih događaja uobičajeno dolazi nakon godina, pa čak i desetljeća uznemiravanja, fizičkih i psihičkog maltretiranja, ekonomskog ugnjetavanja i drugih različitih oblika obiteljskog nasilja koji ne bivaju sankcionirani ili pak budu sankcionirani preblago, prekršajnim presudama kojima se izriču beznačajne novčane kazne ili tek nekoliko dana zatvorske kazne.
Ali postoji i druga strana priče, pa se tako policija, državni odvjetnici i odvjetnici nerijetko susreću sa primjerima lažnog prijavljivanja kaznenog djela nasilja u obitelji, ali je pritom potrebno razlikovati osobe koje od samog početka postupaju s izravnom namjerom da nekoga lažno prijave jer mu žele zlo ili jednostavno "očitati lekciju", odnosno podmetnuti, od osoba koje iz raznoraznih razloga kasnije odustaju od progona stvarnih počinitelja kaznenog djela, primjerice zbog pritiska obitelji nasilnika, pritiska okoline ili iz jednostavnog razloga da žrtve u konačnosti vole i poštuju svoje partnere počinitelje kaznenih djela, iako su nasilnici, a vrlo često žrtve uskrate informacije u postupku jer ne žele iznova i iznova biti ispitivane i time višestruko viktimizirane.
Prvotno opisana situacija predstavlja počinjenje kaznenog djela opisanog u članku 304. Kaznenog zakona pod nazivom - lažno prijavljivanje kaznenog djela za koje je kazneno djelo, ovisno o modalitetu počinjenja, propisana zatvorska kazna do najviše pet godina te je riječ o osobama koje lažima opterećuju pravosudni sustav i stvaraju brojne neugodnosti prijavljenim osobama, a u konačnosti, u praksi najčešće ne snose nikakve posljedice za lažno prijavljivanje, pa čak niti troškove nepotrebnog korištenja resursa policije, državnog odvjetništva i /ili kaznenog suda.
Mnogo je češća situacija u praksi u kojoj žrtve obiteljskog nasilja povlače svoje iskaze, ali ne iz razloga jer je prvobitno podnesena kaznena prijava bila lažna.
Naime, žrtva ima zakonsku mogućnost u bilo kojem trenutku kaznenog postupka uskratiti svoje spoznaje o svim okolnostima počinjenja kaznenog djela, a samim time otežati ili onemogućiti donošenje sudske presude u konkretnom slučaju. Najčešće je riječ o pritisku obrane okrivljenika na žrtvu da jednostavno izjavi da ono što je ranije izjavila više ne vrijedi, a osobito u slučajevima kada je okrivljeniku oduzeta sloboda određivanjem istražnog zatvora.
Time je državno odvjetništvo koje je dužno postupati po službenoj dužnosti dovedeno pred zid jer se postavlja životno i logično pitanje valja li ustrajati na provođenju kaznenog progona kada sama žrtva više ne želi njegov nastavak, dapače inzistira da se postupak okonča, da se okrivljenika pusti iz istražnog zatvora, da se ukinu određene mjere opreza itd. Ujedno, uskratom iskaza žrtve ovlašteni tužitelj ostaje bez krucijalnog izvora informacija žrtve koja odbija pomoć koja joj se pruža.
Ističe se da je pogrešno automatizmom smatrati da su isključivo muškarci počinitelji kaznenog djela nasilja u obitelji, ali se ujedno upućuje na to da postoje brojne lažne prijave počinjenja predmetnog kaznenog djela kojima jedna od strana nastoji ishoditi povoljniju poziciju u drugim postupcima, primjerice u postupku donošenja odluke s kojim će roditeljem živjeti zajednička djeca ili je riječ o pritisku koji se koristi radi ishođenja sklapanja bračnog ugovora o podjeli bračne stečevine, ali motivi mogu naravno biti različiti i razlikuju se od slučaja do slučaja.
Zaključno, svakoj bi prijavi obiteljskog nasilja trebalo pristupiti vrlo oprezno i temeljito, a žrtve i okrivljenike je potrebno detaljno poučiti o njihovim pravima u kaznenim i prekršajnim postupcima kako bi u konačnosti istina izašla na vidjelo, a sve s ciljem da se počinitelji pravično kazne, a nevine osobe ne budu suočene sa mukotrpnim kaznenim postupkom, a u konačnosti i lišenjem slobode.
