Kada okrivljenik ima pravo na branitelja po službenoj dužnosti, tko ga i kada postavlja, tko plaća njegove troškove? Tko su odvjetnici koji mogu biti postavljeni kao branitelji po službenoj dužnosti u kaznenim i prekršajnim postupcima? Može li okrivljenik sam birati kojeg branitelja želi da mu bude postavljen po službenoj dužnosti?
Svaki okrivljenik ima pravo braniti se sam ili odabrati branitelja iz reda odvjetnika kao bi imao stručnu pomoć. U slučajevima koje predviđa Zakon o kaznenom postupku, ako okrivljenik sam ne uzme branitelja, radi osiguranja obrane, istome se postavlja branitelj po službenoj dužnosti.
Okrivljenik mora imati branitelja u točno zakonom predviđenim situacijama; primjerice kada se u postupku okrivljeniku može izreći kazna dugotrajnog zatvora, ako je okrivljeniku određen istražni zatvor, ako se nalazi na izdržavanju zatvorske kazne u drugom predmetu, ako mu se sudi u odsutnosti, ako se postupak vodi protiv osobe s duševnim smetnjama i u drugim slučajevima.
Branitelja po službenoj dužnosti postavlja predsjednik suda i to na prijedlog suda, državnog odvjetništva ili policije i protiv takvog rješenja žalba nije dopuštena. Tko će vam točno biti postavljen za branitelja po službenoj dužnosti ovisi o više stvari; prvenstveno o tome koji su se odvjetnici upisali na koju od više lista oformljenih pri Hrvatskoj odvjetničkoj komori.
Svaki odvjetnik mora biti upisan u Imenik Hrvatske odvjetničke komore i automatizmom pripada odvjetničkom zboru, jednom od 16 istih, a sve s obzirom na mjesto sjedišta odvjetničkog ureda, ali svaki odvjetnik ne mora biti upisan na liste Hrvatske odvjetničke komore.
Više je lista na koje odvjetnici slobodno biraju svoj upis, naravno ako za navedeno ispunjavaju kriterije, pa tako postoji lista branitelja po službenoj dužnosti, lista branitelja po službenoj dužnosti s najmanje 8 godina prakse, lista odvjetnika za besplatnu pravnu pomoć, lista dežurnih odvjetnika i brojne druge liste. Vidljivo je iz samih naziva da odvjetnici biraju liste prema svojim osobnim preferencijama, ali za upis na pojedinu listu moraju biti ispunjeni i određeni kriteriji, poput godina staža u pravnoj profesiji.
Naravno da odvjetnici mogu izabrati da ne budu upisani niti na jednoj od navedenih lista jer upis na listu podrazumijeva i određene obveze, poput dostupnosti za vikende, blagdane, izvan radnog vremena i sl.
Ukoliko je postavljen branitelj po službenoj dužnosti njegove troškove ne mora snositi okrivljenik, nego se isti isplaćuju na teret proračunskih sredstava što predstavlja veliki teret za državu, ali olakšava okrivljenicima koji vrlo često ne mogu snositi troškove branitelja koji znaju doseći visoke iznose, a sve ovisno o visini zapriječene kazne za kazneno djelo koje im se stavlja na teret.
Odvjetnici koji su postavljeni za branitelje po službenoj dužnosti nemaju pravo na punu visinu nagrade za svoj rad koju predviđa Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, već imaju pravo na nagradu u visini od 50% od nagrade koja odvjetnicima pripada sukladno gore navedenoj Tarifi. Iz navedenog razloga brojni odvjetnici niti ne žele biti upisani na listi branitelja po službenoj dužnosti, a još jedan od razloga je činjenica da se na isplatu troškova branitelja po službenoj dužnosti iz proračunskih sredstava ponekad čeka i mjesecima nakon okončanja postupka ili razrješenja dužnosti.
Iako se okrivljenici često brinu da branitelji po službenoj dužnosti neće posvetiti dovoljnu pažnju njihovom predmetu, takav strah je neopravdan jer su odvjetnici dužni poštovati Kodeks odvjetničke etike koje se zasebno bavi pitanjem zastupanja u kaznenim predmetima, a koji propisuje da je odvjetnik dužan preuzeti obranu u kaznenim predmetima i to bez obzira na narav odjel i osobu okrivljenika te samo u iznimnim slučajevima može napustiti obranu svog branjenika.
