Započela je sezona godišnjih odmora i radnici opravdano postavljaju pitanja kada i pod kojim uvjetima mogu koristiti isti te imaju li pravo na regres, odnosno bilo kakvu naknadu koja bi im barem djelomično pomogla snositi troškove ljetovanja.
Zakonom o radu je propisano da svaki radnik u svakoj kalendarskoj godini ima pravo na plaćeni godišnji odmor i to u trajanju od najmanje četiri tjedna. Dakle, trajanje godišnjeg odmora je zakonom utvrđeno u najkraćem mogućem trajanju, ali se to razdoblje može i produljiti kolektivnim ugovorom, sporazumom radničkog vijeća i poslodavca, pravilnikom o radu, ali i samim ugovorom o radu.
Pravo na godišnji odmor radnik će ostvariti tek nakon šest mjeseci neprekidnog rada kod poslodavca i to kada se prvi puta zapošljava ili kada mu je prekid između dva radna odnosa duži od 8 dana. Čak i kada nisu ispunjeni ti uvjeti, radnik ima pravo na razmjerni dio godišnjeg odmora; dakle ne ostaje u potpunosti bez prava na godišnji odmor.
Ako radniku prestaje radni odnos unutar kalendarske godine, isti ponovno ima pravo na razmjerni dio godišnjeg odmora, a ako je prije prestanka radnik već iskoristio više dana godišnjeg od onog što mu pripada, poslodavac od njega ne može zahtijevati povrat naknade plaće isplaćene u tom periodu.
Radnik se ne može odreći prava na godišnji odmor i ako bi takav sporazum i bio sklopljen on bi bio ništetan, ali ako ugovor o radu prestaje i radnik nije iskoristio sav godišnji odmor postoji mogućnost da se radniku isplati naknada umjesto korištenja godišnjeg odmora, a koja naknada ovisi o broju neiskorištenih dana godišnjeg.
Zakon o radu također propisuje da bi radnik tijekom kalendarske godine trebao iskoristiti najmanje dva tjedna godišnjeg u neprekinutom trajanju, ali i tu je ostavljena mogućnost drugačijeg dogovora radnika i poslodavca. Ujedno, postoje i situacije koje su objektivne i opravdane u kojima radnik ne može iskoristiti godišnji odmor u kalendarskoj godini u kojoj je to pravo ostvario, ali u tom slučaju zakon predviđa mogućnost prenošenja godišnjeg odmora u sljedeću kalendarsku godinu.
Naravno da je vrlo važna stavka znati i točno vrijeme kada će radnik koristiti godišnji odmor, kako za samog radnika, ali poslodavca koji mora organizirati da radni proces neometano i dalje teče. Najkasnije do 30. lipnja tekuće godine poslodavac mora utvrditi raspored korištenja godišnjeg odmora te pritom mora voditi računa ne samo o svojim potrebama, nego i o tome kakve su mogućnosti i želje radnika za korištenje odmora u tom periodu.
Konačno, odlazak na ljetovanje danas je za mnoge radnik trošak koji njihov budžet ne može pokriti, pa se često postavlja pitanje prava na regres kao prigodne nagrade, odnosno pomoći pri korištenju prava na godišnji odmor. Zakon o radu ne propisuje da bi poslodavac bio obvezan platiti regres, ali takva obveza poslodavca može biti propisana nekim drugim izvorom prava, recimo ugovorom o radu ili pravilnikom o radu i tada je to dužnost poslodavca.
Poslodavcu je kao poticaj da se radniku isplati regres propisana mogućnost da isplati radniku neoporezivi iznos od 700,00 eura godišnje kao prigodnu nagradu, a što onda poslodavci najčešće koriste za isplatu regresa ili božićnice. Naravno da poslodavac može isplatiti i veći iznos, ali taj je iznos oporeziv. Također, iznos regresa do 700,00 eura je izuzet od ovrhe pa ako se može isplatiti i na zaštićeni račun, a iznimno je moguće isplatu regresa napraviti i u gotovini.
U svakom slučaju, pravo na godišnji odmor je s razlogom propisano odredbama Zakona o radu te je neophodno potreban svakome radniku radi fizičkog i psihičkog odmora, a uz isplatu regresa taj odmor može biti daleko kvalitetniji.
