Za vrijeme procesa razvoda braka, ali i neposredno nakon provedenog postupka, kada su inat, ljutnja i druge negativne emocije glavni pokretači ponašanja ljudi, vrlo često se javlja pitanje kako će dijete ostvarivati osobne odnose s onim roditeljem s kojim ne stanuje te brojni roditelji svoje probleme rješavaju upravo manipulirajući djetetom i drugim bračnim drugom u kontekstu nastale situacije.
Obiteljski zakon tu je vrlo jasan i regulira pravo djeteta da ostvaruje osobne odnose s onim roditeljem s kojim ne stanuje, a dužnost je i pravo roditelja koji s djetetom ne stanuje da takve odnose ostvaruje. Onaj roditelj s kojim dijete živi mora omogućiti ostvarivanje odnosa s drugim roditeljem te mu zakon nalaže da se suzdrži od ponašanja koje bi otežavalo zakonsko pravo djeteta da ostvaruje osobne odnose s drugim roditeljem. Jedino je sud taj koji svojom odlukom može određenom roditelju zabraniti pravo da viđa i kontaktira svoje dijete s kojim ne živi.
Pravo je djeteta, ne samo da viđa i kontaktira roditelja s kojim ne živi, već je njegovo pravo ujedno da osobne odnose ostvaruje sa braćom, sestrama, polubraćom, polusestrama, ali i bakama i djedovima. Zakon propisuje i pravo djeteta da ostvaruje osobne odnose s drugim osobama koje su dulje vremena živjele u obitelj s tim djetetom, ako su o tom djetetu brinule i ako su razvili zajednički emocionalni odnos.
Naravno da se postavlja pitanje što zapravo znači ostvarivanje osobnih odnosa s djetetom, odnosno misli li takva zakonska formulacija samo na osobne susrete s djetetom. Ne, Obiteljski zakon osobne odnose tumači puno šire od laičkog shvaćanja osobnih odnosa, pa tako s jedne strane uistinu jest riječ o susretima i druženjima, bilo u kraćim ili duljim razdobljima (primjerice svaki drugi vikend od petka do nedjelje), a s druge strane je riječ o ostvarivanju odnosa korištenjem različitih komunikacijskih sredstava (mobitel, laptop i dr.), slanjem pisama, darova i sl.
Evidentno je da je u današnje vrijeme dostupnosti različitih oblika komunikacije putem interneta osobne odnose lakše ostvariti nego ikad, pod uvjetom da roditelji međusobno i u suradnji s djecom mogu pronaći zajednički jezik i iste dogovoriti.
Ukoliko se roditelji mogu sporazumjeti prije samog razvoda braka o načinu ostvarivanja osobnih odnosa djeteta i onog roditelja s kojim dijete neće živjeti, Obiteljski zakon to potiče i daje im mogućnost da dogovore točne detalje o načinu, vremenu i mjestu preuzimanja i povratka djeteta, pa im čak daje mogućnost da urede koje sve druge osobe mogu biti nazočne kod preuzimanja i povratka djeteta roditelju s kojim dijete živi, a isti mogu urediti i tko će snositi troškove prijevoza i bilo kakve druge troškove koji bi nastali zbog susreta i druženja.
U određenim slučajevima, sud može u izvanparničnom postupku ograničiti, pa čak i zabraniti ostvarivanje osobnih odnosa djeteta i roditelja, ako procjeni da je to nužno da se zaštite dobrobit djeteta. Doduše, vrlo se rijetko poseže za tom restriktivnom mjerom potpune zabrane ostvarivanja osobnih odnosa roditelja i djeteta, nego se puno češće određuje ostvarivanje takvih odnosa pod nadzorom stručne osobe imenovane od strane centra za socijalnu skrb, ali takva mjera nije nikakvo dugotrajno rješenje jer ista može trajati najdulje 6 mjeseci i iznimno se može produljiti za još 6 mjeseci.
Zanimljiv je i članak Obiteljskog zakona koji propisuje da osoba koja je obvezna roditelju ili drugoj osobi omogućiti ostvarivanje osobnih odnosa s djetetom, a to ne učini, odnosno ne poštuje sudsku odluku, odobreni plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi ili odobreni sporazum o ostvarivanju osobnih odnosa, a to čini iz neopravdanih razloga, takva je osoba dužna naknaditi štetu po propisima obveznog prava drugoj osobi kojoj negira prava.
Dakle, ukoliko onemogućujete ostvarivanje osobnih odnosa djetetu s drugim roditeljem potencijalno možete očekivati tužbu radi naknade štete.
Konačno, u svemu navedenom, najbitnije je uvijek voditi računa o najboljem interesu djeteta jer je u najvećem broju slučajeva stvarno u interesu djeteta da ostvaruje redovite kontakte s roditeljem s kojim ne živi. Za sve druge situacije tu je sud koji je ovlašten u specifičnim slučajevima, primjerice nasilja u obitelji, takve susrete zabraniti ili ograničiti.
