S obzirom na to gdje se danas nalazi Hrvatska i njezini građani, bolje gospodarske prilike i veći standard uistinu trebaju biti prioritet nove Vlade RH i tu svakako ne griješi predsjednik Tihomir Orešković, koji upravo to stavlja u prvi plan. Ima i onih kojima nedostaju objašnjenja što će nova Vlada raditi u vanjskoj politici, kako će se postaviti u vezi s ljudskim pravima i tome slično, kao da bi oko toga trebalo imati dvojbe. Traži se i stav o (anti)fašizmu kao da je danas 1941. ili neka ranija godina. Sve ovo zorno govori da neke stvari, nažalost, još uvijek nisu u nas stavljene na svoje mjesto iako je od Drugoga svjetskog rata prošlo 70 godina.
To, međutim, uopće ne čudi jer se dugo vremena na ovim prostorima nije moglo otvoreno i pošteno raspravljati o tome u kakvom društvu to živimo i kuda idemo ili bismo trebali ići. Razlog je bio jednostavan: monopol komunista nad tumačenjem prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, koje su nastojali podrediti svojim interesima, odnosno vizijama. Pri tome se nije prezalo od ničega, pa ni od zatvaranja neistomišljenika, koje su i likvidirali. Taj, jugoslavenski socijalizam, kao i druga slična totalitarna društvena uređenja, bio je pravi društveni eksperiment (a ne izbor Oreškovića). I to grandiozni eksperiment sa svim teškim posljedicama zbog velikog diskontinuiteta koji je napravljen što se tiče vlasništva, političkog organiziranja i još puno toga, a tu treba tražiti i uzroke nekih od najvećih kasnijih hrvatskih problema, kao što je privatizacija ili rat 90-ih sa svim stradanjima.
Upravo zbog potonjih ratnih sukoba, novija hrvatska i svjetska povijest nije u nas došla na dnevni red ni pri kraju XX. stoljeća, već tek posljednjih godina. Tako se tek sada suočavamo s kontroverzama hrvatske povijesti, među kojima je svakako pitanje i jesu li ovdašnji komunisti – ili barem njegovi čelnici – uopće bili antifašisti? Naime, ako jesu, kako to da su nakon rata stvarali društvo koje je po glavnim obilježjima bilo sličnije fašističkom i nacističkom nego demokratskom? I jedni, i drugi, i treći imali su, primjerice, jednu stranku koja je cijelo društvo nastojala posložiti po svome, pa čak su i priređivali slične manifestacije na stadionima za rođendane svojih vođa.
Sa svojom totalitarnom prošlosti neke su se zemlje suočile odmah nakon Drugoga svjetskog rata i zatim su podigle visoko ljestvicu ljudskih prava i standarda. Hrvatska to još uvijek nije učinila, zbog čega i danas trpi posljedice, među kojima je ispunjavanje javnog prostora navodnom brigom za antifašističke vrijednosti, a zapravo za svoje interese. Vidjelo se to proteklih dana za vrijeme potvrđivanja nove Vlade, koja ponajprije treba dati rješenja za gospodarske probleme, a ne baviti se antifašizmom i sličnim stvarima koje moraju biti neupitne.
