Čudite se što kod nas propadaju tekstilne i obućarske tvrtke. Prvo VIS i VIKO, a onda veliki Varteks pa sada Wollsdorf i Comprom Plus. Da spomenem samo najpoznatije. Nije to do nesposobne uprave, nego jeftinije konkurencije. Sve je bilo dobro dok su Kinezi sadili rižu i isto se odijevali, a kad su počeli šivati i sustavno raditi, odmah je nastao problem u svijetu i kod nas.
Tako se jedan od naših čitatelja osvrnuo na otpuštanja zaposlenika i zatvaranje tvornica s radno intenzivnom industrijom, posebno u tekstilnoj i obućarskoj industriji u Varaždinskoj županiji. Odgovor mu je brzo stigao od drugog čitatelja: nisu Kinezi krivi za sve - jeste li sigurni da nije do nesposobnih uprava i još jako puno toga? A treći je upozorio da ne treba na sve gledati i kao posljedicu lopovluka, ukazavši da još ima u nas uspješnih jer je baš ovih dana 80 godina rada proslavila obućarska tvrtka Ivančica.
Svi ovi osvrti su točni. U određenoj mjeri. Ima tvrtki koje su propale zbog lopovluka, kao i vremenu nedoraslih uprava, koje su znale voditi tvrtke samo kada nije bilo jake međunarodne konkurencije. Zbog potonjeg, radno intenzivna industrija u nas je u problemima, ukoliko nije inventivna. I prije svega domaća.
Naime, kao što se dobro zna jer su zbog toga došle i kod nas, strane tvrtke radije sele proizvodnju u zemlje s nižim troškovima rada, kao što je prošli tjedan upozoravao HUP uoči još jednog podizanja minimalne plaće, ukazujući da odgovornost za povećanje životnog standarda trebaju podijeliti poslodavci i država smanjujući poreznu presiju, odnosno da minimalna plaća ne treba biti glavni instrument socijalne politike, već domaćinstvima treba povećati osobni odbitak prema njihovu stvarnom dohodovnom i imovinskom položaju.
Očigledno, vlastiti razvoj treba se prije svega temeljiti na domaćoj industriji. Strani kapital brže odlazi. I lakše preuzima domaće tvrtke nego što hrvatske preuzimaju strane. A razlog je jednostavan: strane tvrtke su jače jer posluju dulji niz godina, dok su se poduzeća u privatnom vlasništvu u nas mogla osnivati praktički tek prije tridesetak godina, odnosno nakon nametnutog nam rata i polustoljetnog društvenog diskontinuiteta, koji je počeo progonom političkih suparnika i “klasnih neprijatelja”, odnosno poslovnih ljudi, kao što je to bilo s obitelji Bombelles.
Njihova zdanja - koje smo porušili, opljačkali i prepustili vremenu - danas smo obnovili. No, kako nadoknaditi gubitak poduzetnih ljudi? Kako vratiti propušteni trenutak za raščišćavanje s prošlošću, kakav nije propustila Poljska u kojoj se raspravlja(lo) i o suradnji Lecha Walese, prvog poljskog predsjednika i dobitnika Nobelove nagrade za mir - s komunističkom tajnom službom?
